Smještena u nekakvu ruralnu sredinu sedamdesetih godina radnja se kroz dječji monolog, poput luka guli sloj po sloj, pa što se više slojeva skida, to priča postaje teža i sve više štipa za oči, da bi do pred kraj postala gotovo bolna.

Iako temom naoko podsjeća na "Črna mati zemla" Kristiana Novaka ili na "4 brave" Željke Horvat Čeč, to je zabluda. Ova je knjiga potpuno drugačija, svoja, vrlo osobna i autentična. Julijana Adamović naizgled tematizira ranjivost odrastanja, no u "Divljim guskama" se krije puno više, prije svega želja za prihvaćanjem u sprezi sa sebičnošću, neosjetljivošću, nemogućnošću komunikacije, a sve premreženo slikama svijeta kakvim ih vidi i (ne)prihvaća dječja glava.

Dijete je prazna ploča koju ispisuje okolina; ono ne kalkulira i ne manipulira, stoji pred svima otvoreno i iskreno željno primanja ljubavi, no s vremenom raste i uči, prilagođava se (hm, doista?), usvaja istinu kakva jest, pa ubrzo postaje refleksija tuđih ljubomora, zavisti, trauma, neostvarenih želja i frustracija.

Tračak nade da se dijete uspijeva otrgnuti asimilaciji takve okoline bolnija je od svega - s pripovjednim glasom gurnuti smo u rascjep osobnosti gdje nas objeručke dočekuje tko zna kad stvoreni dualizam koji je, na koncu to razumijemo, tu bio oduvijek.

Okrećući stranice prema kraju, sve se češće hvatamo za nevidljivu ruku koja nama i glavnom liku daje (ili od nas traži?) toliko potrebnu potporu koja će do konca stići, pa iako u obliku sna, na koji nam nitko ne može osporiti pravo.

Tu je naša zona ugode, svi je imamo, malo nas je to spremno i priznati.

Sjajan roman, stilski divno napisan, zavodljivog jezika koji nas kao gusku, čas čerupa surovošću, čas mazi humorom, a čas nas opet pušta da letimo i uživamo u, na trenutke stvorenoj slobodi.

Jedan od rijetkih romana u našoj novijoj književnosti koji kroz dječje oči donosi priču o svima nama. Ta priča nije ugodna, ali je više nego neophodna.