...nije susreo s Jožom Horvatom. I u putopisu oko svijeta Horvat ostaje vjeran književniku u sebi: lirski opisi mora, pučine, krajolika, zanimljivih ljudi, egzotičnih gradova, katedrala, mentaliteta i naroda.

“Iznad nas vedro nebo i jata galebova, iza nas gotovo četiri stotine prijeđenih milja, pred nama jugozapadni rt Fuerteventure, prvi što nam je na vidiku iz arhipelaga Kanarskih otoka. Siromašan zelenilom, a bogat preljevima boja. Tamne naslage vulkanskog tla u stepenastim terasama poprimaju čas crnu, čas smeđu, gotovo crvenkastu nijansu. Uz more sivkastozelenkasto stijenje izloženo neprestano udarima mora. Na horizontu flotila ribarskih brodića češlja dubine Atlantika. U daljini, među oblacima, naziru se visovi Gran Canarija. Negdje ispod njih leži Las Palmas, i nešto dalje njegova luka La luz, u koju moramo stići. “ (Str. 113.)

Poznati moreplovac i čovjek koji nije mogao bez mora (a rođeni Međimurec) plovio je oko svijeta u razdoblju od kolovoza 1965. do sprnja 1967. na svojemu brodu Besa, a u društvu supruge Renate, sina Marka i Vlade Hrlića. Budući da je Vlado Hrlić bio rođeni Zagrepčanin, Horvat je u jednom trenutku borbe s pobješnjelim morem konstatirao kako posadu u potpunosti čine kontinentalci. Iako pisan u formi brodskog dnevnika, ovaj je putopis ipak jedno književno djelo. Djelo je puno sitnih zanimljivosti poput činjenice da Tahićani ne slave rođenje, ali i ne žaluju zbog nečije smrti. Horvat je epizode s putovanja periodički objavljivao u zagrebačkom Vjesniku i u splitskim Mogućnostima. Čitatelji su s nestrpljenjem iščekivali nove dogodovštine, pa je knjiga zapravo nastala i prije negoli je objedinjena u jednu cjelinu.

Zanimljivo je znati da je život Jože Horvata protekao u velikim tragedijama: sin Mićo poginuo je u prometnoj nesreći, a sin Marko tijekom jednog zarona u morske dubine više nije izronio.

Utjehu je pronalazio u putovanjima i moru.

“Bezbrojne su uzrečice koje opominju čovjeka da se kloni mora. Pa ipak ima ljudi koji ne mogu bez mora. Bit će ih uvijek. Za utjehu tih nesretnika postoji divna ruska poslovica: Mora utapa mornare, a tuga one koji žive na kopnu.” (Str. 199.)

Fotografije: apm.hr