Poviješću domaće knjige i kulture čitanja modernijim metodološkim i teorijskim pristupima bavilo se relativno malo znanstvenika. Recimo, nedavno preminuli Aleksandar Stipčević u ostavštinu nam je uz niz vrijednih djela ostavio Socijalnu povijest knjige u Hrvata koja kroz tri sveska pruža jedan sustavan i bogat pregled naslovne teme, ali povremeno zamućen privatnim ideološkim vjerovanjima koja pobjeđuju znanstvenost i ostavljaju gorak okus. 

No to je izrazito zanimljivo područje pa svaki tematski blizak naslov privlači moju pažnju... 

U ruke mi je tako došla Knjiga o knjigama Ivane Mandić Hekman. Sam naslov zapravo nas ni ne upućuje izravno na to o čemu je riječ, možda čak i zahvaća previše, a kroz um vam prođu asocijacije da je riječ o još jednoj kompilaciji nečijeg razmišljanja o knjigama, čitanju... Ipak, nije riječ o tome već o znanstvenom istraživanju Zabavne biblioteke, fascinantnog izdavačkog pothvata koji je u Zagrebu živio od 1913. do 1941. godine, a sve pod vodstvom i inicijativom jednog čovjeka - Nikole Andrića.

Usporedimo li pak današnje prilike sa prošlim tzv. lijepim i dobrim vremenima, moramo doći do zaključka, da se danas baca u svijet mnogo više knjiga. ... Kriza knjige ne postoji dakle u suštini, ali ona ipak postoji: postoji kriza dobre i korisne knjige., Andrić o krizi knjige tridesetih.  

Zašto je Zabavna biblioteka bila pothvat? Razloga je poprilično, a treba reći da je ona bila jedna od ozbiljnijih i dugotrajnijih pokušaja da se svjetska književnost prevodi na hrvatski jezik. Iz današnje perspektive i ne zvuči nešto posebno, zar ne? No 1913. godine okolnosti su bile značajno drugačije. Čitatelji knjiga, a tada su oni uglavnom pripadali učiteljima, profesorima, intelektualcima, pravnicima, normalno su se i vrlo rado služili prvenstveno njemačkim jezikom - njima prijevod na hrvatski ni nije trebao. S druge pak strane, stope nepismenosti u nekim dijelovima Hrvatske prelazile su 50% stanovništva - znači ni oni nisu trebali prijevode na hrvatski... Andrić je ipak prepoznao rastuće tržišne niše, određene društvene procese i vrijednost postojanja knjiga na hrvatskom jeziku pa je na kraju  prevedeno preko 400 radova iz tridesetak zemalja!

Sadržajno, biblioteka se je kretala od sofisticiranih klasika i vrhunaca suvremene umjetničko vrijedne proze do onoga što se je zvalo i šund literaturom. Andrić je kontinuirano morao manevrirati između želje za umjetničkim standardom i financijskog opstanka. I činio je to dugo i dobro... 

Pa ako ovu Biblioteku budemo na taj način promatrali vidjet će se da gotovo i nema područja (zemlje ili čak kontinenta) koje nije zastupljeno i bez obzira na podatak o broju zastupljenih književnosti. U tom je pogledu Andrićev kozmopolitizam došao do punog izražaja... Mandić Hekman o Zabavnoj biblioteci. 

O Zabavnoj biblioteci do relativno nedavno nije bilo istraživanja, čak ni suvislog spomena među ostalim i zbog optužbe za promicanje šunda. Ivana Mandić Hekman uspješno pokazuje da su optužbe bile bespredmetne, a uz sve istraživačke teze donosi i detaljnu impresivnu bibliografiju biblioteke koja će pomoći budućim istraživačima ili kolekcionarima.  

Ono što nije previše zgodno je cijena koja predstavlja pravi ulog od 420,00 kuna. No tko voli takve teme i kome je djelo trajno potrebno, neće dvojiti.