Svi se mi ponekad poželimo, barem na trenutak, osamiti, biti sami sa sobom, sa svojim mislima i razmišljanjima. Ali, puno je potrebnije da se odlučimo trajno osamiti, povući daleko od svega i od svih. Ovim problemom pozabavio se irski pisac Gerard Donovan u romanu «Julius Winsome».

Glavni se lik otuđio od ljudi i živi svoj osamljenički život u šumskoj kolibi. U zimskoj bjelini, u toploj brvnari, okružen s 3282 knjige koje su ostale iza pokojnog oca, jedino živo društvo mu pravi pas.

No jednog dana njegov je jedini prijatelj ustrijeljen, i to savršenim hicem.

«Bio je to stravičan trenutak spoznaje što zaista znači da ga više nema. To znači da nitko ne vidi kako živiš i radiš. Uz tugu još se nešto ušuljalo kroz vrata, odnosno trag još nečega.»

To nešto što se ušuljalo kroz vrata bila je kap koja je prelila i ovako već prepunu čašu samoće, tuge, žuči...

Dotad smiren, jednoličan, robinzonski način života, srušio se, otpuhao kao kula od pijeska. Zapuhali su neki drugačiji, još hladniji, vjetrovi oko Juliusova srca. To je bio trenutak u kojem se njegov život ponovo preokrenuo, izvrnuo poput rukavice.

Tko je taj koji se usudi nepozvan ulaziti u tuđi život, narušavati ga i uništavati? Kad uvidite da je tome tako, koliko je tanka nit koja vas dijeli od bića za koje mislite da u vama uopće ne postoji, od bića u koje se možete pretvoriti u djeliću sekunde, u trenutku nevjerojatne srdžbe, bijesa…

Postao je lovac.

Od užasavajuće samoće glavnog lika, njegovih odluka i njegovih nakana odmorit ćete se i odahnuti, barem na trenutak, uz zadivljujuće opise prirode, a ljepota se nazire u prizorima modričastog leda i bjeline zime («Postoji dan i sat kad nastupi zima, sekunda kad se ušulja kroz vrata noseći vremenske priliku i kaže evo me.»), u hladnom mirisu snijega, šumu drveća, modrini zimskog neba osutog zvijezdama.