Utipkate li u tražilicu “Đorđe Ličina” nemojte se začuditi što će vam u prvi plan ispasti portali, blogovi, članci mistične crne estetike (doslovno, ne samo ideološki) koji imaju nešto važno poručiti o čovjeku - sažeto govoreći uglavnom da je izdajica (teško je ponekad točno reći koga konkretno…), suradnik famozne UDBA-e (i danas kada je više nema), manipulator (i danas kada je umirovljenik u Istri)…

Iskreno, nemam blage ideje o tome je li i u kojoj mjeri to istina, ali ako slučajno jest, riječ je o u svjetskim razmjerima spektakularnom slučaju kojeg se ne bi posramio ni Superman kamufliran u Clarka Kenta… I to je netko tko zaslužuje da se o njemu napiše knjiga. Naime, Ličinu ne zamišljate kao mangupa koji odlično barata pištoljem i dojavama o “nevjernicima” već nekoga tko zna isplesti pisanu priču, a takvi sjede za pisaćim strojevima i računalima… Ali opet, tko zna, ni za Kenta nitko ne bi rekao…

Evo što kaže dio nama relevantnih činjenica kao što su one u Vjesnikovom leksikonu: Specijalizirao se za kriminalistički pripovjedački žanr i s tog je područja objavio mnogo članaka, reportaža, feljtona kao i 12 knjiga.  

Ličina je priče o nesrećama, serijskim ubojicama, maratonskim suđenjima (...)  pretvarao u film na novinskom papiru. A sličan je slučaj i s njegovim knjigama u kojima ne znate govori li o stvarnosti ili fikciji, jesu li imena samo pseudonimi, jesu li u toj do bola realističnoj prozi samo imena ponekad drugačija od stvarnosti…Gnjida je nastala daleko nakon slavnih Vjesnikovih dana u kojima je i Ličina imao mjesto u redakciji, ali ako nekome želite zgaditi novinarstvo dajte mu tu knjigu jer je jednostavno sve u tom svijetu odvratno. Kasnije i ranije su stvarani i puno popularniji Naš čovjek na terenu, i razni Pavličićevi i Tribusonovi krimići, i Cvetnićeva Povijest instituta, i Pavičićev Nedjeljni prijatelj, sve redom knjige s likovima novinara u središtu, ali Gnjida je ipak puna gnjida.    

Gnjidu sam našao baš kako i pristoji - kod gospodina na željezničkom prijelazu koji ju je prodao za 5 kuna.  Ne znam kako to tajna organizacija dopušta, ali eto, događa se i najpodlijima. Vi ne morate ići na smetlište knjiga, dovoljno je zaviriti u katalog i doći do knjižnice.

No pustimo stvarnost i svijet oko nas.

Đorđa Ličinu zamišljam kao nekoga tko sjedi u radnoj sobi, ispija vinjak i ispisuje roto romane, npr. pod pseudonimom George Face. Naravno, ne piše ih, jer roto krimića i trilera na kioscima u toj formi više ni nema (ista biografija Vjesnika govori o nakladi džepne kriminalističke biblioteke Trag od 64 000 primjeraka mjesečno… ), ali ipak možda sve jednom postane i ostane samo dobra priča…