U neko drugo vrijeme kada nije bilo IMDb-a i ostalih virtualnih načina preporučivanja filmova bila su nam neobično važna jedna posebna bića - filmski kritičari. Sjećate se tih ljudi koje smo zamišljali kao punašne s debelim naočalama u sobi prepunoj nasnimljenih VHS kazeta i nekoliko videorekordera?  

Čitali smo ih na razne načine, a neke od njih nalazili u samim dnevnim novinama. Dakle, ne nekim rubnim, opskurnim ili specijaliziranim tiskovinama ili portalima, kao što je danas slučaj, već dnevnim novinama. Onome što smo svi čitali od ruba do ruba, a ne prešli okom naslov i lijevu stranu ekrana…

U nama Riječanima najvažnijoj tiskovini, dakle Novom listu, ta uloga je devedesetih i ranih dvijetisućitih pripadala Aldu Paquoli. Filmska kritika = Aldo, tako je to izgledalo u mojoj glavi. Pisao je Aldo o raznim stvarima, Rijeci i riječkim fenomenima prvenstveno, ali meni je bio i ostao frajer u onim svojim trenucima kada komentira filmove jer to je često određivalo hoće li se koja kuna uložiti u VHS iz video kluba ili u petarde i čips. Velika je to odgovornost s kojom se trebalo znati nositi.  

Povremeno su ta razmišljanja završavala u knjigama, a jedna takva je Retrospectator… Riječ je o novinskim filmskim kritikama pisanima od 1995. do 2005. godine, a sve važno što se je na filmu dogodilo u tom razdoblju, ali i ranije, dohvatio je Aldo. Meni je njegov stil uvijek bio jasan - nema tu previše prepričavanja radnje, ali ni teoretiziranja. Ipak, niste ostajali na plitkom - išao je sasvim solidno u zaleđe filma, vidjeti ono što se ne vidi na prvu, a ujedno stvoriti zanimljiv i čitljiv narativ. I nešto naučite za kviz jer faktografije nije nedostajalo.  

Knjiga je to koju se čita u vremenskim razmacima. Uopće nema potrebe za forsiranjem i čitanjem u kontinuitetu cijeli tjedan jer svaki tekst funkcionira za sebe - pročitajte svaki dan kritike dvaju filmova i bit će vam dovoljno. Osjetit ćete kako je to bilo i sjetiti se kako ste vagali otići u kino ili ne, povlačili starce za rukav...

Ako si star, uzmi tu knjigu da se sjetiš.

Ako si mlad, uzmi tu knjigu da shvatiš.

Filmski bonus:

Godinama kasnije i mene je put naveo u redakciju Novoga lista. Aldo je i dalje pisao, ali sada su već i meni zanimljivost nekog filma određivali skroz drugačiji mehanizmi. Bila je srijeda ili četvrtak. Nebitno. Glavni urednik kulture predao mi je list papira. “Odnesi to na prepisivanje daktilografkinji”, rekao je. Uzeo sam i naravno po putu zavirio - bio je to tekst koji je Aldo napisao na pisaćoj mašini i poslao za objavu! Kada smo se svi razbacivali mailovima i već imali prve Facebook profile, njegov je tekst stigao ispisan na pisaćoj mašini.

Kakav Bog!  

A onda su mi neki kasnije tu sliku pokušavali slomiti. Aldo je ovakav, Aldo je onakav, govorili su. Možda i je. A ja sam bio klinac izoliran od toga da svi znaju sve o svima te da je životna parola umanjivati značaj drugoga.

To samo svjedoči kako ono što ostavimo u koricama živi životom koji nas nadrasta i više nije naš.

Ova knjiga je vaša. I filmova koje ste gledali. Bliži se i Noć vještica, a Aldo voli horore.