...posvećenoj prof. emeritus Katici Ivanišević prvoj ženi rektorici sveučilišta u povijesti Hrvatske i prvoj ženi predsjednici jednog parlamentarnog, Županijskog, doma Sabora – Katici Ivanišević.

Možda poezija Jadranke Orlić ipak nema nacionalni značaj, ali autorica ustrajnosti i upornosti na svome pjesničkom putu ima. I vjere ima u stih. I vjere ima u ljude koji cijene njezino pjesništvo, jer Narodna čitaonica je bila puna.

Na predstavljanju "Glasa hridi", njezine pete zbirke, Valerio Orlić je kao urednik, nakladnik i predsjednik Hrvatskog književnog društva iz Rijeke rekao nekoliko riječi iz nakladničke perspektive.

O samoj knjizi i autorici nadahnuto su govorile recezentice knjige Maja Dubrović i Milena Žic.

Iz predgovora Maje Dubrović citiram:

"Jadranka Orlić je u stvarnosti, zapravo, zamotana u čahuru nametnutu joj životom na otoku, okolinom manje sredine i tradicionalnog shvaćanja življenja u njoj. Svojim stihozborjem ona iz te čahure izleti, postaje šareni leptir svilenih krila koji se s lakoćom uzdiže iznad prijetećih vučjih jazbina, puste, ispucane zemlje pune drača i bodljika, iznad uzburkanog mora... uzdiže se u plave visine kojima jezde rasni konji poezije, lebde oblaci stvarnosti i mašte. Leti u široke daljine u kojima pronalazi ljepotu, dobrotu, velikodušnost, toleranciju, ljubav koju toliko traži i treba... Treba ih kao što prosjak treba mirisni, topli, hljepčić kruha, kao bolesnik krepku toplu juhu, kao... "

Milena Žic na predstavljanju je najviše govorila o oprekama kao najsnažnijim figurama u stihu. Kroz univerzalne pjesničke motive provlače se samoća i prisutnost dragih osoba, sjeta i radost, ljubav i bol. Riječ samota nije dio hrvatskog rječnika - pjesnikinja ju je skovala kao što je Tin kovao riječi u svojoj poeziji. Samota nosi neke drugačije tonove i neka drugačije slojeve značenja podsjećajući nas svojom tvorbom na divotu.

Opreka postoji i u Jadrankinom jeziku, a to je opreka standardnog i dijalektalnog jezika koji se u njezinim pjesmama isprepliću. Ponekad čak i spajaju.

U publici nije bilo mladih ljudi. Ali oni sredovječni, koji su došli. uživali su u poetskoj večeri zavičajne autorice koju je na gitari pratio Goran Troha. Slušali su pjesme iz cjelina pod nazivima Glas hridi, Zov života, Velike tople riječi, Molitva za vrijeme, Toplina moga doma. I bili su zadovoljni. I poslije su htjeli međusobno popričati, jer su autoričini susjedi, prijatelji, kumovi, kolege, znanci. Neki su se usput divili izložbi i bogatstvu slovačke sakralne skulpture i prostoru Narodne čitaonice, u kojem nikada ranije nisu bili, a cijelog života žive u ovome gradu.

Podsjetili smo ih zato na bogatstvo koje im može pružiti članstvo u Gradskoj knjižnici i da članska iskaznica može biti dar i za dolazeće Valentinovo. Stihova imamo pregršt!