Razgovor o feminizmu pored pivnice na kamionskom terminalu. Profesor priča o povijesti knjiga na krovu trgovačkog centra. Djeca se igraju, biciklima se zalijeću u stolove, stolice i sugovornike koji raspravljaju o depresiji, ratu, potresu. Gospođa parkira automobil, spušta prozor i s ceste sluša nagrađenog književnika. Druge, drugdje, slušaju s balkona. Jedan nesvakidašnji program porazbacao je knjige na nezgodna mjesta.

Riječ je o mjestima koje „karakterizira urbanistička kritičnost, prostorna neobičnost, specifičnost značenja“, kako stoji u opisu programa. Najružniji dijelovi grada! – pričaju mi idejni začetnici, Kristian Benić i Tanja Badanjak. Tražili smo one najružnije, najjadnije, najprljavije. I što više razmišljaš o ružnim lokacijama tako razmišljaš o njihovoj povijesti, što se tamo zbivalo, što se sada zbiva, što ti tu radiš, za koga.

Jerko Mihaljević na kvartovskom zidiću 2

Opterećeni smo idejom dolaska, boravljenja u knjižnici, kaže Benić, kao da su knjižnice važne samo ako ih fizički posjećujemo. Mi nismo u poslu prodaje fizičkog prostora knjižnice. Mi smo u poslu stvaranja čitateljske kulture, širenja prostora knjige koju čini i digitalni svijet i nezgodna mjesta, i wc na kojem se čita. Premjestiti se, izmaknuti se iz uobičajenog prostora, povlači za sobom i druge promjene. Svaki književni susret na nezgodnom mjestu prenošen je uživo, mogao je biti praćen i od kuće, snimke se može pogledati bilo kada, o svakom susretu napisan je tekst. Direktan prijenos i snimanje događanja nije najnoviji manevar na svijetu, ali je nov u domeni lokalnih književnih i knjižničarskih djelatnosti. Snimke, tekstovi, nova publika i prenamijenjeni prostori, čine dodane vrijednosti, poklone kulturno-umjetničkom životu grada.

Mi nismo u poslu prodaje fizičkog prostora knjižnice. Mi smo u poslu stvaranja čitateljske kulture, širenja prostora knjige koju čini i digitalni svijet i nezgodna mjesta, i wc na kojem se čita. 

Premještanje, doduše, podrazumijeva i nešto sitnih pogrešaka, nespretnosti, iznenađenja, puno novih „izazova“, kako se to korporativnim rječnikom kaže. Na Kampetu pred susret, jedna stanarka isključuje im struju. Ne mogu tako struju trošit. Petnaest tura stolica prenesenih liftom na dvadeset i šesti kat nebodera. Izdržati dvadeset i šesti kat nebodera. Ivica Prtenjača u autu kruži ulicom neposredno pred početak, maše i viče: nemam gdje parkirat! Tamo su našem Davidu ukrali torbu s novčanikom i knjigama iz knjižnice, kažu mi. Zbog nesretne utakmice Rijeka – Dinamo 3:3 razgovor s Kristianom Novakom u garaži presijecaju sočne psovke iz pizzerije. Za susret s Jasenom Bokom u Omišlju imali su jednu dodatnu obavezu, namjestiti projektor. Kao putopisac, imalo je smisla da Boko pokaže fotografije sa svojih putovanja. Dolaze u Omišalj, ne mogu otvoriti platno. Domar ga je zavidao. Pet minuta prije odvidavanje projektora nožem iz restorana. Na snimkama Facebook prepoznaje glazbu u pozadini i prijeti da će ukloniti video zbog kršenja autorskih prava. Vjetar na Vežici, bura na vrhu trgovačkog centra.

Dvanaest autorica i autora, dvanaest susreta u Rijeci. Nijednom kiša.

U slučaju kiše, za svaku su lokaciju imali pripremljenu alternativu, prilagodili bi se.

Ivica Đikić na neboderu 3

S prilagodbom je sve i počelo. Pandemijska godina 2020., zima 2021. i nema produkcije, nema događanja, samo puno slobodnog mentalnog prostora, višak vremena kakvog u normalnim okolnostima ne bi imali, i jedan natječaj Ministarstva kulture i medija povodom godine čitanja. Mogli su prijaviti i nešto uobičajeno, ali naprasno prekinute aktivnosti Europske prijestolnice kulture Rijeka 2020 ostavile su čitav jedan prostor kulturno-umjetničkih aktivnosti tek načet, neokupiran i otvoren, poput rada sa zajednicom, u zajednici, i uličnih programa. Premještanje knjiga na zaboravljena, zapuštena, ružna, nezgodna mjesta zato je nastavilo dobre prakse započete programima prijestolnice, ali je ujedno bilo i pragmatičan odgovor na novonastale pandemijske uvjete. Tako, sa svojih balkona, s tribina, kvartovskih zidića, na vrhu nebodera ili trgovačkog centra, u garažama, kamionskim terminalima, svjedočimo mijenama života kulture, kulturi u nastajanju.

Sada misliš da bi trebalo tako stalno, kažu mi. Vidjela si kad je Ivić bio na vrhu Towera, s onom burom, hladno ti je, ali dobro je. Pomiču se granice ugode. Treba napraviti Winter Special. Možda nešto pod kišobranima, književnost pod kišobranima, performans, trening i tebi i publici, a gosti, tko zna šta će ti sve reći i priznati, tako, kad ih dovedeš do ruba nezgodnosti. 

Ivica Prtenjača na cesti 1