Mnogo je životnih odluka koje vas odvedu u neslućenom smjeru, mnogo susreta koji se iz slučajnih ili neplaniranih pretvore u dugogodišnje prijateljstvo. Mala grupa članova tadašnjeg Studentskog čitateljskog kluba Gradske knjižnice Rijeka (zamislite samo koliko je bilo teško prvi put na mikrofon i pred kamerama predstaviti se ovim dugim nazivom) u sklopu obilježavanja Mjeseca hrvatske knjige te „davne“ 2012. godine proglašene godinom aktivnog starenja i međugeneracijske solidarnosti zakoračila je prvi put u Dom za starije i nemoćne osobe Kantrida noseći sa sobom priče za sat glasnog čitanja. Nismo ni slutili da će se ovo druženje, koje je planirano samo za taj put, pretvoriti u višegodišnje druženje s pričama i razmjenjivanje komentara i zagrljaja.

Koncept je bio jednostavan. Pripremimo kratke priče, anegdote i ulomke iz romana koje smatramo zanimljivima i prikladnima za glasno čitanje, uvježbamo svoje čitanje i osjetimo priču, dođemo u Dom, svatko pročita svoju priču na mikrofon s kratkim najavama i komentarima voditeljice između priča i potom svatko ide svojim putem. Sve ono između zapravo je najčarobnije i najljepše što svaki član grupe dobiva od ovog iskustva. Komentari priča iz publike tijekom i poslije, međusobna opominjanja ako nekom od štićenika zazvoni mobitel („Everybody dance now“ i dalje nam je najdraža melodija), literarni uradci samih štićenika Doma, toplina koju se može osjetiti samo onda kad vam se netko istinski veseli i zagrljaji, zagrljaji. Razlog zbog kojeg se uvijek vraćamo u Dom toplina je publike koja nas sluša i svaki put se čuje: „Kad ćete opet doći?“. To zaista pokazuje da nije ni važno jesu li priče uvijek savršeno pročitane, jesmo li uvijek pogodili temu i dužinu, važno je vrijeme koje se posveti drugoj osobi, a za tih sat vremena mjesečno mi volonteri dobijemo toliko mnogo više, dobijemo energiju da se smiješimo cijeli tjedan i priliku da se svaki put podsjetimo da su godine samo brojka.

Važno je spomenuti i ono što se događa i prije i nakon samog čitanja. Pronalaženje priča za glasno čitanje vrlo je zahtjevan zadatak, osobito jer se mora paziti na mnogo čimbenika. Ponajprije, tekst mora biti zanimljiv i dinamičan, po mogućnosti duhovit, što u međugeneracijskom srazu katkad nije sasvim lako postići. Tekst mora biti tematski zaokružen, potom se mora prilagoditi za čitanje naglas s obzirom na duljinu. Svako čitanje se mora unaprijed dobro isplanirati da bi se imalo dovoljno vremena za pročitati planirano, uključujući pauze uz razgovor između priča, ali i sposobnost koncentracije publike na određenu priču s obzirom na dužinu i zahtjevnost. Bude i nešto cenzure (trudimo se biti pristojni), ali katkad neku začinjeniju priču ostavimo baš takvom radi literarnog utiska i razbuđivanja publike. A ponekad nam i štićenici Doma pokažu da ne moramo biti tako čedni: i oni sami uključuju se u čitanja priča koje sami pišu, a one često budu i slobodnije od naših koje biramo. Ta motiviranost naše publike na pisanje i čitanje vlastitih uradaka, ta želja da podijele sa svima svoja razmišljanja i emocije pretočene u tekstove (prozu i poeziju), dodatna je vrijednost ovog našeg druženja.

A druženja nakon čitanja jedan su od najljepših dijelova cijelog iskustva. Razgovor i komentari štićenika, još pokoji zagrljaj i stisak ruke, a potom kava, čaj ili cedevita s organizatorima kulturnih događanja u Domu, uz pokoji sočni kolačić i domske priče "iza kulisa", uz sjećanja na prošle dane i pobliže upoznavanje s ritmom života u Domu zaokružuju cijeli doživljaj. Za posebne prilike imamo i posebna tematska čitanja (Božić, Valentinovo, priče u skladu s godišnjim dobom), izrađujemo božićne čestitke za štićenike Doma, a prošlog Božića smo i zapjevali. Amaterski, ali punog srca, a najljepši je trenutak bio kad su nam se i štićenici pridružili u pjesmi.

Tijekom nekoliko godina čitanja kroz naše su ruke prošle mnoge priče, od Pavličića do Kishona, od Vesne Krmpotić do Sue Towsend. Čitalo se o svakodnevnim obiteljskim dogodovštinama, svakodnevnim smiješnim situacijama, prisjećalo se starih običaja i drugačijeg djetinjstva od onog djece danas, imali smo i prave male sapunice, tj. priče u nastavcima, čitala se i poezija, od ljubavnih klasika pa sve do dijalektalne. Ponekad bi netko i zaspao, mobitel bi opet zazvonio, mikrofon bi prestao raditi, ali atmosfera je uvijek bila divna i puna veselja i poticajna te i dalje tvrdim da su štićenici u Domu najbolja publika koju sam ikad imala. Najdraži su mi njihovi komentari između priča ili samo izrazi lica koji govore više od riječi, osobito kad ih prije kakve ljubavne priče ispitujem oko muško-ženskih odnosa ili doživljaja iz mladosti i udvaranja. Imamo i svoje stalne pratitelje koji su uvijek u prvim redovima, ali i one koji su vječno u zadnjim, ali pomno prate svaku riječ.

Apsolutni književni favoriti u Domu za starije i nemoćne osobe svakako su Vesele priče djeda i bake Pavla Pavličića, Dnevnik jednog penzionera Miljenka Smoje, Rani dani Gorana Tribusona, ali i kratke, duhovite crtice iz knjige Pričaj mi priču Dubravke Miljković i Majde Rijavec. Popis najpopularnijih priča trenutno je u pripremi, a i vi možete pridonijeti svojim prijedlozima. Mislite li da ste naišli na priču koja bi bila zanimljiva starijim osobama, pošaljite nam svoj prijedlog na e-mail programi@gkri.hr . Dobrih priča nikad dovoljno, a možda baš vaša donese radost u domska čitanja.

Nakon ljetne stanke u listopadu se vraćamo čitanjima u Domu i starim i novim prijateljima. Pripremaju se nove priče (katkad naleti i već pročitana, ali ponavljanje je majka znanja) i novi i stari volonteri. Veselimo se ponovno podijeliti malo vremena s onima kojima to puno znači, u čitanju koje nas toliko nagrađuje pozitivnom energijom. Čini mi se da bi godinu međugeneracijske solidarnosti trebalo produžiti barem na desetljeće, pa na stoljeće. Mi to činimo pričom, mikrofonom i zagrljajima.   

Ako te je ova priča inspirirala i želiš i ti djelić sebe dati jednom mjesečno glasnim čitanjima u Domu za starije i nemoćne osobe Kantrida, pošalji svoju želju na e-mail programi@gkri.hr . 

1
2
3
4
5
6