U petak 13. prosinca s početkom u 19 sati u knjižari Ribook bit će održano predstavljanje dvadeset i prve knjige iz Edicije Katapult, romana pod naslovom Parabajka, autorice Ivane Kovačić.

Ivana Kovačić rođena je 1979. godine u Splitu. Osnovnu i srednju školu pohađala je na otoku Hvaru, a u Zagrebu studirala hrvatski i ruski jezik na Filozofskom fakultetu. Bavi se različitim povremenim poslovima, prevođenjem, pisanjem, čitanjem i sudjelovanjem u umjetničko-aktivističkim projektima. Živi u Zagrebu i kupuje na Trešnjevačkom placu.

Josip Potnar, urednik knjige, istaknuo je: "Parabajka je djelić kojeg posjedujemo svi, krije se u nama, hrani se našim strahovima i ograničenjima. Ona može biti podsjetnik na sve što nije dok se trudimo zadržati sve što jest. Mogli bismo je nazvati mnogim imenima, no u ovom slučaju ona poprima ovakvo zvonko i naizgled bezazleno ime. Koliko god se razlikovali u spolu, godinama ili fizionomiji, babaroga, bogeyman ili Parabajka predstavljaju lica dječjih strahova. Zanimljivo je da upravo Parabajka u knjizi stoji kao oslonac koji Ivani dopušta progovaranje kroz queer identitet, na kao onaj različitosti, već prihvaćen iznutra, proživljen i osnažen do razine emancipacije od vlastitih strahova.

Snaga i važnost ovog romana proizlaze iz fragmentiranosti osobne priče koja nas suočava s vlastitim fragmentima. Ovakav oblik proze, koji u trenucima graniči s poetiziranjem realnosti, nesvjesno nas navodi na proučavanje vlastitih života sličnim tehnikama. Bilo da se radi o potrazi za kauzalnošću, fiksaciji suvenirima prošlosti ili jednostavno provlačenjem onoga što je bilo kroz filter vedrih boja, ponekad je potrebno upoznati tuđu priču kako bismo shvatili vlastitu."

Zapravo je potpuno neupitno da je Ivana jedan od najljepših literarnih glasova mlade, „neafirmirane“ kako često volimo reći, književne scene, koji tek trebate “čuti” kroz Parabajku. Njena poetika izraza i misli jedna je od snažnijih koje ćete naći u suvremenoj hrvatskoj književnosti.
Ako bismo željeli svesti ovu knjigu na dvije rečenice, našli bismo se u teškim mukama što izabrati i istaknuti od svega što ona pruža. Ali nema potrebe za tim. Ništa što se o njoj može reći neće niti približno objasniti koliko je ova knjiga divna, u svakom od svojih aspekta, u svakoj svojoj rečenici i misli, u svakom pojedinom izrazu emocije i kognitivne igre razotkrivanja svijeta i otkrivanje sebstva kroz pokušaj mapiranja osobnih sjećanja, kao putokaz razumijevanja sadašnjosti.

Kako u jednom trenutku protagonistica piše: „Mnoge stvari u mom svjetonazoru nemaju nikakvu vrijednost, apstraktne su i ja ih ne osjećam. Čini mi se kao da život gledam na televiziji, a istovremeno, kao da je sve to već prešlo preko mene.“ Kroz nastojanje da promjeni TV program, moći ćete proživjeti svaku riječ u knjizi, svaku emociju koju opisuje, svaku napuklinu u odnosima, nepravilnost u karakterima, tugu zbog gubitaka čega god hoćete – voljenih osoba, usputnih trenutaka, nepobitnih istina, sebe u drugima, drugih u sebi, sebe u sebi.

Ivana nas uvlači u privatne živote, intimne uspomene, doživljaje novih iskustava i natruhe budućih sjećanja svojih likova. Do te mjere da ih želimo upoznati, materijalizirati iz redaka samo da bismo im uputili jedan pogled koji će bez riječi reći da će sve biti u redu jer uvijek biva; život ili Bog ili netko treći stavlja nas na kušnje koje zna da možemo podnijeti. Sve u ovoj knjizi govori tome u prilog.

Prava priča o Parabajci, unutar Parabajke, počinje kao priča za strašenje djece, Otočna legenda za učenje disciplini i poslušnosti, kao posljedica roditeljskog straha od onoga što su djeca u stanju učiniti. Kako protagonistica odrasta, razvija se i mijenja, uostalom kao i likovi koji je okružuju, tako se mijenja i funkcija Parabajke, duha nesretne žene koji se „naljuti, napakosti ili naruga nečijoj sudbini iz čiste obijesti, a možda ima neke svoje razloge koji su opravdani”, sada postaje duh loše karme, postaje metaforičko objašnjenje za životne nepravde koje likove okružuju, postaje štaka za emocionalno prihvaćanje, isprika za nemogućnost da se na neke stvarnosti utječe.

Ulomci iz neke vrste dnevnika, koji prenose ulomke jednog djetinjstva, ovdje imaju psihoterapijski učinak, ili barem služe kao zapisi jednog forenzičara samo s jednim ciljem – utvrđivanja činjenica u svrhu definiranja identiteta protagonistkinje koja u realnom vremenu odrasle osobe neuspješno to pokušava učiniti kroz ljubavne odnose, uvijek iznova nastojeći proživjeti pravu ljubav s „onom pravom“, doživjeti izvantjelesnu zaljubljenost iz pjesama. Definiranje seksualnosti zapravo nema ništa s tim, iako predstavlja jednu od mnogih preokupacija glavnog lika; u prvom je planu ipak utvrđivanje osobnosti u vlastitom osjećaju vlastitog ludila.

Ključni trenuci u knjizi koncentriraju se na gubitke važnih osoba, članova obitelji i pokušaja da tim gubicima prida značenje, objašnjenje u koje bi mogla povjerovati. Gubitak oca, figure koja je moguće imala najviše utjecaja na njen život, koliko god bio nepodnošljiv i neprihvatljiv, u jednom trenutku predstavlja spektar opcija, otvara mogućnost da radi sa svojim životom što želi, da ne mora više imati obzira prema nikome osim prema samoj sebi jer to je jedini preostali vid poštovanja koji mu duguje. Parabajka, mit, postaje stvarnost njegovom smrću; duh nesretne žene ili metafora za život, zadao je najteži udarac i više nema razloga da tome traži opravdanja, preostaje jedino prihvaćanje koje je, u konačnici razumu dohvatljivo.

„Sjetila sam se da se možeš kretati i ako stojiš ne mjestu“, piše u jednom dijelu, i postaje joj jasno da svako fizičko kretanje nema smisla, ako nismo dovoljno dugo odstajali na mjestu.