Hlapić i Gita – glavni junaci Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić – najpoznatija su siročad hrvatske dječje književnosti. Objavljen prvi puta 1913. godine kao nagradna knjiga za učenike pučkih škola u nakladi Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora taj čudesni dječji roman bio je istinskom nagradom svakom svom čitatelju do današnjih dana.

U povodu 100. obljetnice od njegova prvog izdanja Hrvatski školski muzej pridružuje se Manifestaciji Hlapić 2013 izložbom i publikacijom o siročadi u Hrvatskoj potkraj 19. i u prvim desetljećima 20. stoljeća sa svrhom približavanja pedagoškog i socijalnog konteksta prijeloma stoljeća kao realnog ishodišta književnom modelu siročeta-šegrta i njegovu boljem razumijevanju iz perspektive današnjih čitatelja. Pedagoško-socijalna kontekstualizacija ujedno je i prilog povijesti organizirane skrbi i zaštite ugrožene djece u Hrvatskoj.

Briga za siročad u sferi milosrđa

Pojam siročad shvaćen je kao socijalna kategorija i ne odnosi se nužno samo na djecu bez jednog ili oba roditelja, nego općenito na siromašnu te zanemarenu i zapuštenu djecu, lišenu potrebne roditeljske skrbi i dostojnoga djetinjstva. Učitelji su se svakodnevno u svom radu susretali s takvom djecom, prepušteni vlastitom pedagoškom umijeću i vlastitoj socijalnoj osjetljivosti, bez sustavne stručne izobrazbe za rad s njima i bez primjerene organizirane društvene potpore na tom polju. Stoga je u ovome radu naglasak na učiteljskom prinosu razvoju odgojno-socijalne skrbi siročadi i zapuštene djece koji je nedovoljno istražen, pa onda i premalo istican u dosadašnjim povijesnim pregledima.
 Začetke organizirane socijalne skrbi za nezbrinutu djecu možemo pratiti još od 15. i 16. stoljeća kada se u dalmatinskim gradovima osnivaju nahodišta – institucije za prihvaćanje i zbrinjavanje neželjene novorođenčadi. Tijekom 19. stoljeća osnivaju se sirotišta za djecu koja su ostala bez roditelja odnosno hranilišta, čuvališta, pjestovališta i skloništa za dnevno zbrinjavanje siromašne djece čiji su roditelji bili primorani raditi, a nisu imali kome povjeriti čuvanje djece. Većina takvih institucija nastajala je inicijativom pojedinih dobrotvora, dobrotvornih društava i crkvenih redova.

Skrb za nezbrinutu djecu bila je do početka 20. stoljeća pretežito u sferi milosrđa, s manjim ili većim državnim potporama. Razvoj i modernizacija društva na svim područjima potencirali su problem zapuštene i zanemarene djece, osobito u gradovima. Djeca su i na početku 20. stoljeća najugroženija populacija u društvu. Više od 50 posto od ukupnog broja umrlih otpadalo je na djecu do 14 godina, a čak 20 posto od živorođene djece umiralo je u prvoj godini života. Siromašne i brojne obitelji u malim i nehigijenskim stanovima, smrt roditelja, alkoholizam, teški materijalni uvjeti, sve veća nužnost rada oba roditelja, rad djece – sve su to razlozi koji su imali za posljedicu porast broja ugrožene djece. U takvu su skupinu nedvojbeno spadala i izvanbračna djeca. Njih je primjerice u Zagrebu na kraju prvog desetljeća 20. stoljeća bilo više od 20 posto od ukupnog broja rođenih. Većina je takve djece, s obzirom na vladajuće društvene norme i običaje, bila stigmatizirana, bez mogućnosti odrastanja u primjerenoj i poticajnoj okolini, s ograničenim obrazovnim šansama i prema tome s malim izgledima za uspon na društvenoj ljestvici.

Pojava stručnjaka 

Početkom 20. stoljeća u Hrvatskoj se profiliraju prvi stručnjaci za problematiku skrbi za siročad, nezbrinutu i zapuštenu djecu. Uz pravnika Josipa Šilovića to su učitelji i učiteljice Ivan Tomašić, Stjepan Širola, Milka Pogačić, Vera Tkalec i drugi. Njihovi argumentirani istupi, uz prirodan civilizacijski razvoj i slijeđenje postignuća naprednijih zemalja na tom polju, nedvojbeno su pridonijeli procesu postupnog prelaska iz sfere privatnog, povremenog i prigodnog u sferu javnog, stalnog i sustavnog socijalnog djelovanja. Pitanje socijalne skrbi za djecu postavlja se kao važno nacionalno pitanje i kao pitanje elementarne humanosti.

Senzibilitet za dijete i njegove probleme koji su „riječju i djelom“ početkom 20. stoljeća pokazale hrvatske učiteljice nije bio tek prolazna intelektualna moda ili prigodno milosrđe, nego istinsko nastojanje da se teorijskim i praktičnim radom konačno naprave vidljivi pomaci na pedagoško-socijalnome polju. U tim su nastojanjima primjetne refleksije europskih reformno-pedagoških ideja i gibanja, diskretne i prilagođene prostoru i vremenu. Udruga učiteljica, Sekcija „Za našu djecu“ pokreće Dječji dan i Dječji blagdan sa svrhom prikupljanja sredstava za osnivanje institucija za nezbrinutu djecu (skloništa, kolijevke i azila za djecu), organizira ferijalne kolonije za djecu i promovira svoj rad u dnevnim i stručnim tiskovinama, osobito u Domaćem ognjištu.

Pionirski rad učiteljica i učitelja na području teorije i prakse socijalnog rada u Hrvatskoj bio je važna karika daljnjeg razvoja discipline osobito u nadolazećem teškom razdoblju Prvoga svjetskog rata i poraća. Većina dobrotvornih društava intenzivirala je svoj rad tijekom rata, a osobito je važnu ulogu imala Liga za zaštitu djece u kojoj su zagrebačke gradske vlasti prepoznale partnera i suradnika u velikoj misiji – skrbi za ratnu siročad i obitelji mobiliziranih vojnika. Liga je proširila svoje djelovanje i izvan Zagreba kao i svoj rad osnivanjem posebnog odsjeka pod nazivom Liga za zaštitu obitelji mobiliziranih vojnika. Tijekom rata organizirana je velika socijalna akcija zbrinjavanja gladne istarske, dalmatinske, bosansko-hercegovačke i slovenske djece, zahvaljujući ponajprije zalaganju Josipa Šilovića i Đure Basaričeka.

Siroče-šegrt kao izvor nade

Fikcijska siročad u dječjim romanima i pripovijetkama s kraja 19. i početka 20. stoljeća imala je nešto više uspjeha od svojih vršnjaka u stvarnom životu. Njihov je uspjeh doduše podrazumijevao određene pretpostavke kojih su se dječji pisci (u većini učitelji) dosljedno držali, a to su: primjerena osobnost siročeta, njegov nepodnošljivo težak život koji će dokazati djetetove vrline te odraslog mentora (najčešće učitelja) i dobročinitelja koji će mu pružiti materijalnu sigurnost. Nimalo slučajna nije pojava da je većina siročadi prolazila šegrtske zgode i nezgode. U tom se dijelu život fikcijske i stvarne siročadi nije mnogo razlikovao. Socijalni i ekonomski razlozi takve pojave (što prije samostalno svoj kruh zaslužiti) vrijedili su i za stvarnu i za književnu siročad. Siroče-šegrt kao književni lik bio je zahvalan i kao medij pedagoških poruka, bilo da je izazivao suosjećanje i samilost onih koji su bili daleko od njegova svijeta bilo da je pružao nadu i bio uzorom supatnicima u stvarnom životu. Šegrtovanje je bilo svojevrsna inicijacija u život, razdoblje iskušenja koje je trebalo svladati ili donijeti odluku koja će promijeniti dotadašnji život siročeta i konačno ga izbaviti iz autsajderskoga položaja.

Početak „stoljeća djeteta“ i ponovno „otkriće djeteta“ iznjedrili su i u Hrvatskoj, doduše u skromnim okvirima, pojavu tematiziranja problema zanemarivanja djece i nasilja nad djecom te upozorenje učiteljica: „Ne dignite na njih ruke! Prostotom i surovošću napunila ih je ulica, jer oni nemaju doma. Prostota i surovost njihova, optužba je ...“

Štefka Batinić, viša knjižničarka Pedagoška knjižnica Davorina Trstenjaka