Stranica 33 uvjereni je protivnik pisanja! Štoviše, ovdje, s druge strane ekrana, potpuno smo sigurni da je pisanje (bilo ono ručno, dvoručno ili telepatsko) najgori zanat izmišljen na našoj planeti. Nek' vas ne zavara to što u Magazinu GKR-a izlaze svakojaki tekstovi i kolumne i svašta nešto – to je sve nusproizvod rada s pisanom riječi. Kako se vama ne bi omaknula greška i možda biste i vi poželjeli pisati za nas, svaki put kad vas makar samo zasvrbi, bacite oko na ovaj praktičan podsjetnik! Stranica misli na vas.

1. Pisanje traje. I traje. I traje. I onda, taman kad pomislite da ste pri kraju, još vas čeka uređivanje. Jer je to pisanje. A ne crtanje prstima. Ili kuhanje. Želi li tko novelu s cimetom? Dvije za cijenu jedne…

2. Krležijanske rečenice nisu u modi. Zašto se još uvijek, uporno, pokušavamo natjecati s njim, samo da nas lektori proklinju s druge strane ekrana, režu, sjeckaju i dosljedno nanose bol našim stranicama? Mislite na stranice! Mislite na pisce! Mislite na dj... čitatelje!

3. “Ali zašto si tamo napisao to, to i to…?” Pojma nemam. Tako su se zvijezde poklopile na nebu nad knjižnicom toga dana. Tako mi je mozak zaključio da bi bilo zgodno, nakon trideset šest sati budnosti u komadu. Zbog sira i vojne muzike. (Vjerojatno je i ZaKi kriv za ponešto.)

4. Nikad dosta papirića/bilješki/bilježnica/post-ita/mejlova / skica za bilježenje ideja. Znate ono kad se probudite usred noći i manično grabite rukom po noćnom ormariću, nadajući se da ćete uloviti nešto za pisanje ili tipkanje prije nego dotični alat, gurnut, završi na podu, u bespućima prašine ispod kreveta? (Kakav je to pisac koji mete ispod kreveta umjesto da tipka?) A ono kad se papirići u novčaniku (i bilješke u mobitelu) odjednom namnože, i naravno da više nema načina da otkrijete koja se ideja odnosila na koju spisateljsku kolumnu? Ovaj, priču. Roman. Serijal fantastike. Članak, htjedoh reć članak!

5. Jednom kad objavite napisano… kaputt. Svi znamo da se Hrvati bave nemogućim i izmišljaju aktivnosti poput “idem sada pobiti lošu recenziju vlastitog teksta prepucavanjem s autorom dotične recenzije i potkrepljivanjem vlastitih teza citatima iz vlastitog teksta”, ali, ako pogledamo malo šire, shvatit ćemo da je čovječanstvo općenito sklono pojavi zvanoj “prošla baba s kolačima”. Jednom kad kliknete enter, ili kad otisnete nešto u svrhe ukoričavanja, gotovo. Nema nazad, nema ispravki, nema demantija (osim kad ste zvijezda, zvjezdica ili političar - ali, ionako vam onda nitko ne vjeruje). Možda ćete se do kraja života kajati što vam se to dogodilo (ajme meni, sad ste pisac!). Možda, samo možda - možda će posljedice objavljivanja dotičnog teksta biti bolje nego što biste se ikada mogli usuditi sanjati. Problem je u tome što nikada ne možete unaprijed znati...

6. Knjižničarke će vas proklinjati, in absentia, čak s drugog kontinenta. Jer pišete pretanke knjige. Jer pišete predebele knjige. Jer vam je ime teško zapamtiti/pročitati/napisati. Jer vas ljudi obožavaju. Jer vas ljudi mrze (i imaju potrebu to podijeliti s ostatkom svijeta, počevši od knjižničarki). Jer dodajete težinsko opterećenje našim brižnim policama (ali i knjižničarkama!). Jer ste se ikada usudili pomisliti da vi, baš vi, trebate uzeti olovku u ruke. C, c, c. (Puj, pisac.)

7. Originalnost je otegnula papke još tamo ‘49. Ako neke pitate, i ranije. Treba živjeti s tim, naći nišu unutar niše (ili izmisliti novu, trendovsku, i mlatiti masne pare) i ne zabrinjavati se. Ili, kao većina, prihvatiti tu činjenicu i baviti se nečim modernijim, tipa bibliotekarstvom. (Potpuno je jasno da su pisci knjižničari najopasnija sorta pisaca koju možete susresti u divljini. To je kao da filmski redatelji postanu filmski kritičari!)

8. Čitanje nije dovoljna priprema za pisanje. Ne bismo otišli tako daleko i rekli da pisci ne trebaju čitati (štoviše, malo više čitanja nikoga nije ubilo, a ta aktivnost čini čuda za vašu gramatiku, vokabular i, kažu stručnjaci, mozak), ali na vlastitoj smo koži osjetili da pisanje romana i čitanje istog (ili razgovor o pročitanom) nemaju puno zajedničkih točaka. Pisanje je zanat. Vještina. Lupanje glavom o papir i tipkovnicu i nadanje da će jednom, negdje, od svega toga biti neke koristi. (Koju, kao što smo već rekli, nikada ne možete predvidjeti.)

9. I mozak ponekad zahtijeva odmor. No, kad se bavite pisanjem, pogotovo kad je vrijeme da se krene… nema tu “oću, neću, trebam dobit plaću”. Sjedi i tipkaj! Pa vi budite pisac.

10. Uvijek iznova morate ljudima objašnjavati da objavljivanje knjiga, na mikrotržištu poput onog na hrvatskom jeziku, nema ničeg zajedničkog s romantičnim komedijama i toplim pričama sa sretnim svršetkom o otkrivanju novih talenata kojima je preplavljen Hollywood. Ah, ne. Ne, ne i opet ne. ... još uvijek ne.

11. Tko može posvjedočiti da je sve što smo napisali naše? Mi, prvi, nismo sigurni u to. Sve je negdje pročitano, negdje promišljeno, negdje zapamćeno (srećom, obično napola i krivo). Sve su priče već ispričane, ali i sve riječi i rečenice iskorištene, i kako itko može znati - a pogotovo pisac s pamćenjem poput zlatne ribice (ima nas) - da je nešto što smo upravo napisali zapravo i istinski naše? Možemo se samo nadati, čije god bilo, da smo ga dobro iskoristili i da nam čitatelj neće zamjeriti.

12. Naslov nema nikakve veze sa sadržajem. Recimo, “trinaest” je bio tako zvučan broj, kad smo ga zalijepili navrh ovog tekstića. Tko bi čitao članak koji ima “Jedanaest i pol razloga” za bilo što? Rekli smo trinaest, bit će trinaest! Čak i ako popis budemo morali popunjavati svakojakim budalaštinama, poput točke dvanaest koju ste upravo pročitali.

13. “A kad će nova Stranica?” Sutra. Idući mjesec. Za dvije godine na Alderaanu. Kad na vrbi izrastu sopele. Štatigajaznampustimenamiruaaaaaaaaaaaargh.