Jedna od zabavnijih zanimacija kojima se možemo baviti, ovako rano izjutra, jest i praćenje korisnika koji svoje najdraže (ili najmrskije?) knjižničare prepoznaju u različtiim odjelima i ograncima. Neki su od nas “fiksno” dodijeljeni određenim lokacijama, to je istina, ali drugi… migriraju. Po potrebi.

Kako se onda snalazimo, pitate, s tako velikim brojem korisnika, s pamćenjem različitih čitateljskih preferencija, s nemogućnošću dugoročnog planiranja? S razvijanjem odnosa koji će možda sutra biti zauvijek prekinuti (barem u slučaju korisnika koji ne migriraju s nama, jer ima i takvih), s nekim izvanpultovskim aktivnostima, s praćenjem prinova naslova, s proučavanjem dijelova fonda koji nas najviše privlače ili onih dijelova fonda s kojima nikad nismo u doticaju?

U praksi to izgleda ovako nekako...

Dođeš negdje na jedan dan…

...jer je netko neplanirano završio na bolovanju, jer treba pokriti rupu u smjeni na nekom trećem mjestu, jer se radi o nekom žešćem danu za odjel, jer je, eto, baš došlo vrijeme da baciš oko kako stvari izgledaju na nekoj drugoj lokaciji među mnogima od kojih je sastavljena naša Gradska. Nikome ništa, idućeg si dana opet na svojem pultu, među svojim policama, Zemlja se još uvijek okreće u istom smjeru i nitko nije stradao putem. (Izuzev, možda, kolegice koja će sutradan za tobom čistiti krivo uložene knjige, je l’.)

Dođeš negdje na tjedan dana…

...jer se radi o planiranoj zamjeni, ili o dužem bolovanju, ili, tko zna, iskušavamo kako odjel izgleda kad čovjek u njemu nije sam u smjeni! Neki te ljudi već mogu prepoznati, za slučaj da više od jednom tjedno posjećuju knjižnicu. Možda uspiješ zapamtiti gdje stoji ona jedna (u nekim slučajevima, njih deset) posebna minizbirka, nevidljiva u katalogu, ali kolegicama koje stalno borave u tom odjelu poznata bolje od vlastitog džepa. Možda - čak možda - do petka već uspiješ pohvatati gdje su se sve u prostoru posakrivali prekidači za paljenje i gašenje svjetla (inače noćna mora svakog knjižničarskog padobranca)...

Dođeš negdje na mjesec dana...

...i ne samo da zapamtiš raspored rasvjete nego i lozinku za e-mail adresu odjela, brojeve telefona koji su najčešće u opticaju, imena svakodnevnih posjetitelja iz redova korisnika, najbolje artikle iz ponude obližnjih restorana brze prehrane (čitaj: pekara) i koji ključ na kojem privjesku u kojoj ladici otvara koja vrata. Ako se potrudiš. No, može i bez toga - bitno je uočiti da se i korisnici polako privikavaju na tebe, te da će pitati za tebe kad odeš, pa makar jer si baš ti znao izrecitirati kronološki prve tri knjige najduljih žanrovskih serijala (ili kako se zove njihova unuka).

Dođeš negdje na par mjeseci…

...i nakon nekog vremena shvatiš da se tamo osjećaš kao doma. Ali, s obzirom da je to ipak par mjeseci, još uvijek se ne isplati stvarati mreže preporuka, loviti kandidate za nove čitateljske klubove i zalijepiti svoje ime na ormarić ili ladicu koju dobiješ kad tako negdje stigneš. Teška je stvar, to dugoročno planiranje, kad si knjižničar na posudbi. Lako se zanijeti, pomisliti da je možda to ovoga puta to, i opustiti se. No, svakoj priči dođe kraj, osim ako ne...

Dođeš negdje na par godina…

...i shvatiš da je to mjesto kojem, zapravo, pripadaš. Da su odluke koje si donosio kao dijete i mladi školarac oblikovale tvoj put, sakrile ga poput stazice u lišću, ali svejednako te, uporno, vodile prema mjestu kojem pripadaš, kojem si zapravo čitav život pripadao. Pitanje je samo koliko toga možeš napraviti u kratkih nekoliko godina i koliko ćeš tuge prouzročiti ljudima s kojima si se povezao u tom razdoblju, jednom kad odeš.

Dođeš negdje… i ostaneš?

I to se događa, kako čujemo. U GKR-u, možda malo češće nego kod privatnika i inih poslodavaca. Ali, događa se.Dogodilo se.

Sve što preostaje, prije druge šalice kave, prije nego što se dojmovi slegnu prije nekog novog pulta i neke nove ladice, jest citirati Gandalfa:

...na nama je samo da odlučimo kako iskoristiti vrijeme koje nam je dano.

Pa, neka zabava krene!