Kud skiće Stranica, pitaš, pa da se ne pojavljuje na webu Gradske? Da ti kažem iskreno, nisam je vidjela već nekoliko mjeseci. Zadnji put kad smo se srele, činila mi se okej, a ono, ne znam, trabunjala je nešto tamo o nekoj Škotskoj i nekim kiltovima. Rekla mi je da će se javiti opet nakon ljeta, obećala je, ali onda je zapela u nekim dekicama u plesnim dvoranama i cviležu o tome kako ne treba posjećivati objekte brze prehrane u Bugarskoj ili tako nešto.

Ne, zapravo nemam pojma zašto je tako dugo nema. Možda joj je pala motivacija tijekom onih nekoliko tjedana kiše, ili se još uvijek oporavlja od jet laga između Rijeke i Splita? (Probajte vi dvaput savladati magistralu u 24 sata pa da vas vidim!) Ili je možda utučena što preko zime nema razgovora o stripovima? Da, rekla sam joj da su tri mjeseca nejavljanja već prešla fazu obične nepristojnosti (da ne kažemo lijenosti) i ušla u onu sivu zonu kad joj više nitko, pogotovo ja, ne vjeruje da je još uopće živa. Istini za volju, odgovorila mi je na to, ali nečim napola suvislim o čekanju ugovora (kakvog vražjeg ugovora, s Telekomom??) i da se još uvijek nije navikla na ideju da će opsjedati knjižnične prostore nekoliko idućih desetljeća. Kažem ja njoj, odi si ti popij još koju kavu ako misliš razgovarati u zagonetkama s respektabilnim knjižničarkama ponedjeljkom rano ujutro i javi mi se kad dođeš k sebi. (Nakon toga se pokušala izvući na neku stambenu krizu i na usvajanje mačića, ali nije mi baš jasno kakve veze četveronožne krznene štetočine imaju s tipkanjem za kompjuterom, tako da...)

E, a onda mi kaže da su je neki ljudi prepoznali na cesti u neimenovanom jadranskom turističkom mjestu (izvan sezone), pa se malo osokolila. (A čak nema ni fejs! Kakva je to današnja knjižničarska mladež, koja prepoznaje kolumne na cesti ni krive ni dužne?) Kaže da joj tamo neki kolekcionar šalica iz druge županije (skoro pa druge države) duguje kavu kad se treći put sretnu na stručnom skupu, i to samo zato što je prije par mjeseci u svom neprekidnom jadanju o knjižničarskim mukama ubola točno u nešto što je njemu, kao supatniku pultašu, uveselilo radni dan. Kaže mi da su je na jugu države, kad se prošetala kroz prezentaciju o nečem sasvim desetom, pitali da zašto se nije i sama predstavila publici, već se inkognito iskrala iz predavaonice nakon što su je spomenuli u izlaganju.

Tako da, ne znam što da ti zapravo kažem kad me pitaš: “Pa je l’ se čuješ ti još s njom?” Čujem se, čujem. Imamo tamo neke zabilješke razgovora i tema za dopisivanje za barem deset tjedana unaprijed. Ponekad joj zaprijetim, prvenstveno njenim ugledom u knjižničarskoj zajednici, ili nekim osobnim osjećajem odgovornosti (ta ipak je dugo održavala fantastičan ritam!), ali dosad nisam još otkrila ništa što bi upalilo i natjeralo je da se ponovno pojavi na svjetlosti dana. Ali eto, mislila sam još jednom pokušati. Oboružat ću se širokim smiješkom, pokucati joj na vrata, ponijeti mačje igračke, najtopliju dekicu koju nađem i najjaču kavu. Podsjetit ću je na to da neki ljudi računaju na nju - ja prva! Da je, nakon njenog već predugog godišnjeg, nastala praznina u popisu lektire za jutarnje knjižničarsko razbuđivanje. Da već i meni pomalo nedostaje.

Tko zna, možda se tada konačno uspentra iz rupe netipkanja u koju je tako duboko uletjela da je više ni Bijeli zec ne može izvući...

Drž'te mi fige!