Tražeći riječ bunker u svrhu obrane interne terminologije u najdražem nam Klaiću (op. a. Novi rječnik stranih riječi, Školska knjiga, 2012.), nismo se pretjerano usrećili. Bunker, naime, znači tek spremište za ugljen na brodu, fortifikacijski objekt za vatreno djelovanje iz borbenog oružja, uporište za obranu (hmm, s obzirom na neka svakodnevna iskustva s pulta, potonje i nije tako daleko…), ništa o tome da se radi o ukopanom objektu, objektu s malo otvora i još manje dostupnog danjeg svjetla - pretpostavit ćemo da se to podrazumijeva, kad je već riječ o bunkeru. Ili knjižnici.

Jedan od ranih uzleta najdraže nam Stranice bio je sad već legendarni tekst Šišmišarenje, u kojem smo se osvrnuli na svjetlosne uvjete u knjižničarskoj praksi koje knjižničare pretvaraju u čupave leteće životinjice koje se u svom prirodnom staništu moraju oslanjati na sluh i dodir kako bi navigirali hodnicima i hodničićima svoje zamračene struke.

Danas, gotovo dvije godine kasnije, vaša najdraža Gradska samu je sebe nadmašila poslovanjem u novih (dobro, već pola godine useljenih) četristotinjak kvadrata knjižnice koja ne posjeduje ni jedan jedini prozor otvoren prema van. Jer, pult nije sve - ni raznolika spremišta, ni sefovi, ni poplave otkrivene u zadnji čas, ni svakodnevni rad s ljudima nisu sve - knjižničari moraju biti spremni i na rad u svemirskim uvjetima!

(Za one koji žele znati više - da, nešto danje svjetlosti dopire do ulaza kroz kavanu Filodrammatica, nešto kroz prolaz do vanjskog ulaznog hodnika, a nešto do stražnjih, internih knjižničnih prostorija uz unutarnje dvorište - ali posudbeni odjel nema ni jedan prozor. Nada. Nula. Adios.)

Ako tikvicama za rast treba barem šest sati izravne sunčeve svjetlosti dnevno (ah, taj biovrt i tona sjemenja koju smo dovukli doma nakon njega), koliko sati dnevnog svjetla treba knjižničarima za rad sa sitno otisnutim tekstovima, kompjuterskim ekranima u raznim veličinama, uz pokušaj dešifriravanje korisničkog rukopisa na upisnicama i čuvanje ono malo oštrog vida što nam je ostalo?

Za potrebe pisanja ovog teksta počeli smo - i ubrzo nakon toga prestali - čitati rezultate raznolikih studija i znanstvenih eksperimenata povezanih s dužim boravkom ljudskih jedinki u zatvorenom prostoru, lišenom utjecaja vanjskih atmosferskih uvjeta. (Kod nas je, naravno, situacija nešto drukčija - danja svjetlost jedino je što nam nedostaje. Hladnoće imamo sasvim dovoljno, pogotovo u sezoni bure. Topline… pa, vidjet ćemo kad krene ljetno vrijeme. Voda je pitanje za sebe, iako naša ne dolazi s oblaka, nego iz kanalizacije.) Čemu čitati o nečemu što se osjeti na svojoj koži? Zašto proučavati probleme sa spavanjem dok zaspivamo u 22 sata navečer, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan? Čemu plakati nad vlastitim gubitkom vida kad, gle čuda, ionako već čitamo više nego što je preporučljivo (knjižničari smo, to nekako ide u opis posla)?

Zašto se, uopće, i dalje zamarati radnim uvjetima kad smo već i više nego apsolvirali - neki od nas i više desetljeća zaredom - da knjižnica jednostavno ne pripada u poslovne prostore namijenjene dugotrajnom ljudskom boravku? Tko smo mi da se bunimo protiv fluktuacija u temperaturi na radnom mjestu kad ne znamo hoćemo li šesnaestog u mjesecu još uvijek imati to radno mjesto? Zašto dizati glas - ili tipke - kad smo već sami bili dovoljno nesmotreni da se profesionalno bavimo radom u kulturi? (Što je to, kultura? ‘Se to jede?)

Na kraju dana, samo smo obični knjižničari, koji pokušavaju prokrčiti svoj put kroz bunk—ovaj, knjižnicu. Spusti glavu (ali ne na tipke, nego na knjigu), obuci još jedne hulahopke, nosi kavu od kuće da na njoj griješ prste ujutro kad otvoriš odjel i instaliraj reflektore koji simuliraju sunčevu svjetlost nad pult da ti dobro bude na zemlji i da ti razina vitamina D u tijelu ne ode u minus veći od onog na tekućem.

I, štogod se dogodilo, nemoj slučajno da te netko čuje da pjevaš žalopojke nad sunčevom svjetlosti dok spijaš gore spomenutu kavu i, u društvu golubova, tužno gledaš u drugi zid unutarnjeg dvorišta zgrade Filodrammatice. Uvijek bi moglo biti gore - recimo, šesnaesti u mjesecu. Ponedjeljak ujutro. Dva i petnaest, u jutarnjoj smjeni. Mogli smo zaboraviti kavu (ili ručak, i to se događa) doma na stolu.

Na kraju priče, mogao bi biti prvi tjedan zime, a ne proljeća. Iako, strop u bunkeru u svako doba godine izgleda apsolutno isto...