Preporuke naslijepo, ah, najdraže knjižničarske preporuke. Događaju se češće nego što biste pomislili. U jednom trenu u ne tako dalekoj budućnosti možda ćemo se čak zapitati koliko ima smisla upisivati korisnike kad znamo da će se njihovom iskaznicom služiti svak, samo ne onaj na kojeg glasi. Ali, to nije boljka kojim se planiramo pozabaviti ovog - konačno - proljetnog ponedjeljka. (Zapravo, već nam skoro miriši ljetno. Sve ovisi o tome je li kiša prestala preko vikenda...)

Ne, ovog ponedjeljka... zamolili bismo vas da nam preporučite nešto. Guy Gavriel Kay, Lavovi Al-Rassana. Nije za nas, za našu susjedu je. Maeve Binchy, Ljubičasti autobus. Ne, oprostite, krivo smo se izrazili, za nećakinju od susjede. Kody Keplinger, Krpa. Ovaj, nećakinja ima trideset godina… Jennifer Crusie, Dobrodošli u Temptation. Nismo se razumjeli, ona ne voli, ovaj, površnu literaturu. Diego Marani, Nova finska gramatika. Joj, to joj je pretanko… G. R. R. Martin, Igra prijestolja (prvi dio). Joj, ona vam uopće ne čita te fantastike. Jan Guillou, Graditelji mostova. Ma je l' to opet nešto povijesno?

I tako vozimo i vozimo dalje, sve do onog trenutka kad se nebesa (ali, ne i spremište) otvore i začujemo sudbonosno: Čekajte, tu mi je njena iskaznica..

Upregnuti ZaKi (P+P+F3+iskaznica+J) u pomoć doista može značiti razliku između života i smrti, pogotovo ponedjeljkom. Ništa o čovjeku ne govori više od povijesti posudbe. Kad vam korisnik uleti u knjižnicu kao da ga svi vrazi gone, ni njegov pristup, ni odjeća, ni ton glasa, ni informacije koje, navodno, traži u knjižnici neće vam tako dobro ocrtati sliku njegove ličnosti kao ta mala, nerijetko zanemarena činjenica da u dva-tri klika možemo saznati sve što je sa sobom ponio kući iz knjižnice u proteklih nekoliko godina. (Dopustite nam na trenutak da se zagubimo u vlastitoj povijesti posudbe - dugo nismo. Oh, čitali smo Praskozorje na engleskom? Kinesko-engleski rječnik, prije pet godina, zašto točno...? O, ovo je bilo onih pet-deset-trideset knjiga koje su nam samo prošle kroz ruke, a da ih nikada nismo stigli pročitati… Oh, Pegazari, prvi put… i tako dalje.)

Jer, jedna od stvari koje vas ne uče na studiju bibliotekarstva (valjda pretpostavljaju da ćemo to logički zaključiti, barem oni među nama koji završe u narodnjačkim vodama) jest i to da ćete imati časnu dužnost davanja preporuka i još časniju dužnost držanja jezika za zubima, kad se radi o posudbi i povijesti posudbe. (Nije to tako teško - čisto sumnjamo da netko među našim članovima kuje zavjeru za svrgavanje svjetske vlade ili nešto slično, dostojno kriminalističkih sapunica. Sudeći po stvarima koje se čitaju, bit će to prije zavjera za povratak krinolina i drugih povijesno-romantičnih odjevnih kombinacija u svakodnevnu garderobu...)

Kad se radi o slijepim preporukama, iščitavanje povijesti posudbe ponekad je jedino što vam ostaje. Jer tako možemo vidjeti, recimo, da gorespomenuta susjedina nećakinja (o čijoj se iskaznici, sva sreća, uistinu radi) čita gotovo isključivo domaću književnost i da izbjegava prerazvikane hitove. Možemo vidjeti da joj Zagorka nije strana (barem ljeti), te da nije pročitala baš sve Pavličićevo (što nam itekako može pomoći). Možemo vidjeti da je ona “pretanka knjiga” spomenuta u informativnom razgovoru bilo potpuno promašena informacija, jer (narodnjaci znaju) aktualna domaća produkcija ne zazire od kratkih romačića, pa ni, prema povijesti posudbe, naša susjedina nećakinja. Tako da ćemo se, naoružani saznanjima iz knjižničarske forenzike, hrabro uputiti među police i izvući dva-tri naslova za koje mi, kao knjižničari, znamo da će joj se svidjeti.

Jer, nitko ne zna bolje od knjižničara što se čita (osim, možda, statističara kupovine knjiga na kioscima), i što se može preporučiti za čitanje. Čak i kad se radi o opskurnim temama (ponekad i ponešto bizarnima… no, dakle, knjižničari kao majstori diskrecije), ako skupite dovoljno knjižničara na hrpicu, velike su šanse da će uroditi plodom, odnosno popisom. Neće sve preporučeno sjesti svakome, ali tu i tamo dogodit će se baš ona knjiga, ona dragocjena knjiga koja će nam zauvijek osvojiti korisnikovo srce, tako da se i dalje isplati truditi, iz dana u dan, i čitati, i pričati o knjigama, i preporučivati nove i stare, i dobre, i fantastične naslove.

Osim ako se ne radi, nažalost, o naslovima koji su, kako kolegice znaju sve ljepše sročiti, zarobljeni u spremištu. Zatočeni. Drže se kao taoci. Čekaju presudu. Dok, oko njih, knjižničari marljivo označuju i u kutije pospremaju knjige koje su se u nekoliko posljednjih tjedana vratile “za spremište”.

Naposljetku, što će vam preporuka, čak i vrhunska, kad do knjige ne možete fizički doći...?