Razlike između odjela i ogranaka GKR-a tolike su da ih doista ne možemo nabrojati u jednoj ovako kratkoj kolumni (čak ni u njih gotovo pedeset), ali u potrazi za temama kojima vas uveseljavamo ponedjeljkom ujutro uočili smo jednu od njih.

Od korisnika redovito čujemo svašta, često i više nego što bismo zapravo željeli znati – od toga kod kojeg se člana uže i šire rodbine trenutačno nalazi njihova iskaznica, preko legendi o školskim nastavnicima koji doista ne znaju više što bi izmislili, pa najave lektirni naslov puna dva mjeseca ranije (kod nekih se sretnika navodno radi o dva dana), do mnogobrojnih razloga zašto je punih 50 lipa jednostavno nepristojno previše kao dnevni iznos zakasnine po posuđenom čitateljskom primjerku… No, ono čega se mnogo radije prisjećamo (i svakog se puta tome veselimo) korisnici su koji se ispričavaju što su zakasnili s povratom knjige.

Nije to učestala pojava, ispričavanje zbog kašnjenja. (Kašnjenje s povratom knjiga daleko je češće – od pedeset lipa do dvjestotinjak kuna, svačega se nagledamo u jednom radnom danu, s objašnjenjem ili bez njega.) Podsjeća nas na neka drevna, legendarna galantna vremena o kojima se još uvijek šapuće u našim prolazima između polica. Sjećate se tih vremena (ili barem priča, za neke od nas) – kad se na tuđu imovinu pazilo više nego na vlastitu? Vremena kad je knjiga posuđena iz knjižnice bila svetinja, koja se nikako nije mogla zametnuti i zaboraviti, već se uvijek vraćala točno u roku, kako se tete knjižničarke ne bi derale na vas? (Iako možemo zasigurno potvrditi da se knjižničarke, pa ni knjižničari, u 21. stoljeću ne deru ni na koga, neki od njih još uvijek se bave frnjenjem – možda je problem u tome što smo prestali biti nepristojni?) Ta drevna vremena odavno su iza nas (skupa s posudbom dvije ili tri knjige mjesečno – vesela činjenica kojom uvijek dočekamo iznenađene korisnike iz drugih gradova, navikle na manje posuđenih naslova i mnogo kraći rok posudbe nego u GKR-u), ali još uvijek ih se ponekad zaželimo, pogotovo kad moramo objasniti korisniku da se, nažalost, naše kolegice u slobodno vrijeme ne bave griženjem kuteva novih knjiga (možda je to ipak bio vaš pas?) i da ne, ne možemo oprostiti zakasninu od 12,50 kuna zato što ste bili na skijanju (iako nam je strašno žao, voljeli bismo da možemo, ali vidite, dok ste vi bili na skijanju, još je barem jedan korisnik mogao pročitati tu lektiru…).

Ukratko, danas se knjižničarski život svodi na tri vrste kašnjenja: ono koje se ne događa (korisnici koji uvijek sve vraćaju u roku – u većim knjižnicama ih nećete ni primijetiti jer najčešće ne zahtijevaju individualni pristup), ono koje se događa, pa nikome ništa (vidljivo u situacijama gdje korisnici i ne trepnu prilikom plaćanja zakasnine u višeznamenkastim iznosima – ponekad toliko elegantno da nas zatekne njihov manjak nelagode), te ono koje se događa, a za njega trebaju platiti apsolutno svi.

Prvi sretnici koji će doznati za dotično kašnjenje bit će drugi korisnici koji se u tom trenu zateknu u neposrednoj blizini pulta, jer će kašnjenje biti oglašeno na sav glas. (Kako to mislite, imam 12,50 kuna zakasnine? Pa kakav je to način?! Pa zašto mi niste automatski produžili rok posudbe? Pa zašto me onda niste nazvali da mi kažete da kasnim?) Naravno, knjižničari su na ekranima odmah vidjeli kašnjenje, ali nisu pretpostavili da će se situacija dalje odvijati na takav način – pa ipak se radi samo o 12,50 kn. (Vjerujte nam, kad se radi o većim kašnjenjima, unaprijed se pripremamo i doista pazimo na način na koji ćemo tu informaciju prenijeti korisniku koji je knjigu upravo vratio. Mnoge smo neugodnosti, neovisno s koje strane, izbjegli upravo korištenjem pravog tona glasa i ljudskim pristupom.) U situacijama koje eskaliraju, ni korisnici udaljeni od pulta u danom trenutku neće biti pošteđeni točnog iznosa kašnjenja (što oni o tome misle, ne znamo – vjerojatno su neki od njih i sami povremeno platili sličan, pa i veći iznos, ali nikome ništa – njihovo kašnjenje jednostavno spada u drugu kategoriju). Ovisno o tome događa li se cijela priča za lijepog vremena, ili u doba južine, ponekad sve to skupa ode i dalje, pa se ulažu službeni i neslužbeni prigovori, zaposlenici GKR-a pretvaraju se u zmajeve i nepristojne devetnaestogodišnjake i svašta nešto čudnovato…

Srećom, na jednu takvu priču, dovoljan je broj onih koje prođu nezapaženo, a tu i tamo se nađe i pokoji, već spomenuti korisnik kojem je toliko neugodno što tri dana kasni s povratom knjige (za neupućene i čitatelje iz susjednih knjižnica, radilo bi se o kuni i pol zakasnine) da se ispričava već na vratima, toliko se skanjujući da knjižničaru postane krivo što je do kašnjenja uopće došlo. Knjiga se vrati, račun se izda, novac se spremi u blagajnu i nikome ništa.

Ali ipak, knjižničari pamte, i sjetit će se idući put kad se bude trebalo dodatno potruditi oko korisnika što nam se prošli put ispričavao zbog kašnjenja, ili spremno izvadio novčanik da nadoknadi već spomenuti pseći književni doručak, ili nam poklonio neku traženu knjigu s vlastite police, ili nam se nasmiješio već s praga i zahvalio nam na preporučenoj knjizi od prošlog mjeseca i sramežljivo upitao Možete li mi preporučiti nešto slično? Ova je bila odlična...

U nadi da će sljedeći korisnik koji već čeka na vas da dovršite čitati ovu, pred-jubilarnu Stranicu, u vašu knjižnicu ući sa smiješkom, želimo vam sretan radni ponedjeljak – i, ako nas čitate iz obližnjih krajeva, što skoriji oporavak od još jedne odlične karnevalske sezone. Vrijeme je za ostatak godine...