Davno smo naučili da knjižničari mogu učiniti apsolutno sve što požele, avanturistički ili ne, ali nisam sigurna koliko će se čitatelja složiti sa mnom kad kažem da knjižničari mogu i – čitati misli.

Čitanje misli nevjerojatna je kvaliteta urođena zainteresiranim knjižničarima, još jedna u nizu vještina kojima vas fakultet ne može podučiti. Po čitanju misli ravni smo možda još samo zaštitarima i duhovnicima, iako su nam namjere drukčije. Ne spašavamo vaš život i dušu (iako se trudimo) – ali iskreno želimo da se dobro osjećate, ugodno opustite ili intelektualno zaintrigirate i, nadasve, zabavite.

U trenu kad se korisnik nađe pred nama, sposobni smo procijeniti njegov ukus brzinom svjetlosti, ponekad vođeni (nažalost) predrasudama, ponekad iskustvom, ponekad - kad se radi o stalnim posjetiteljima knjižnice - čak i sjećanjem na prošle preporuke koje su upalile. Pa čak i ako nam koji korisnik zrelije dobi odbije knjigu koju njegovi vršnjaci obožavaju i udubi se u nešto što se reklamira kao "mladenačko", ili ako netko odluči baš tog puta sasvim promijeniti žanr koji inače čita – opet nam je, na kraju dana, najvažnije da odete kući s knjigom pod rukom, zadovoljni svojim – i našim – izborom.

Procjena u sekundi iznenađujuće je slična klasičnom "informacijskom intervjuu", ali bez formulara za upit i dugačkog razgovora – ponekad korisnika čak, ako mu se žuri, ne stignete ni upitati što je zadnje čitao, a da mu se svidjelo, što je ključan djelić informacije.

U praksi, to ponekad može, ali ne mora izgledati ovako: Jeste li čitali... Prikladnog momka? Aha, dosta vam je teških životnih uvjeta u Indiji? Može li sjeverna Afrika? Ah, ne, ako ste knjigu vidjeli na kiosku, mi ćemo je nabaviti za mjesec-dva. Ah, to je starija knjiga? Ne znate naslov... Sjećate li se možda o čemu se radi? Ah. Ne, nemamo trenutno Pedeset nijansi... Jeste li čitali kada Jennifer Crusie? (i tako dalje itakodaljeitakodalje...) Naravno, problem nastaje u trenu kad razgovor skrene na najdražu nam temu -  A jeste li vi to čitali? Ne? Kako mi možete uopće preporučiti knjigu koju niste sami čitali? (Kao da smo nepristojni na samu pomisao takvog nečeg... ili kao da knjižničari doista po cijele dane sjede i čitaju, kao što ostatak čovječanstva, čini se, misli. Ali to je priča za neku drugu stranicu.)

Nitko – pogotovo knjižničari – ne može procijeniti koja će naposljetku biti knjiga koja će se baš s tim korisnikom ili korisnicom prošetati izvan knjižnice. Ipak, uvijek se sjećamo – i korisnici i mi – kad ubodemo nešto baš savršeno, preporučimo nešto nepredvidljivo i pogodimo korisnikov ukus – čitanjem misli.

Ali, ako ne stignemo čitati knjige, bez obzira na naše nadljudske sposobnosti, kako onda uopće preporučiti naslov? Koliko se danas uopće može suditi knjigu po koricama?

Za par brzih primjera, tu je Glad kao nijedna druga (Mozaik knjiga, 2014.), koju bi, po naslovnici, mirne duše preporučili kakvoj djevojci od petnaest, šesnaest godina i bili sretni što ste se riješili još jedne knjige o vampirima na mjesec dana. U stvarnosti, knjiga samo ima promašenu naslovnicu – sjećate se one korisnice, nekoliko redaka iznad, koja je tražila Pedeset nijansi? Proslijedite joj Kresley Cole.

Od starijih, ali još uvijek aktualnih favorita, tu je Čitačica pjesama (Algoritam, 2005.), knjiga iz serije zloglasnog chick lita, koja je, u svojoj suštini, istinski potresna priča o zlostavljanju u obitelji. Ali ni to izdavača nije spriječilo da joj podari naslovnicu u slatkim, pastelnim bojama. Ne sudi knjigu po koricama znači mnogo, mnogo različitih stvari kad je vaš posao da sudite knjige – pogotovo kad uzmemo u obzir da nitko ne može pročitati baš čitav odjel (iako se neki korisnici, pogotovo mlađi, doista trude – svaka čast!).

Na nama ostaje da pratimo nova izdanja – uzmemo baš svaku knjigu u ruku, neku i kući na kraju svog dana – pročitamo barem kratki sadržaj, u mislima pretresemo druge naslove istog autora (ako postoje) i zamislimo koga bi baš ta knjiga mogla ostaviti bez riječi. Ponekad se možemo osloniti na kolegicu ili kolegu koji s guštom gutaju baš onaj tip knjige koji neki korisnik traži (nebesa znaju da ja, primjerice, pričam o fantastici čak i kad me se ne pita), ali, u većini slučajevima, na kraju posežemo za dobrom starom knjižničarskom vještinom čitanja misli.

I, vjerujte mi, ponekad itekako dobro pogodimo – toliko da se naša preporuka pamti još godinama. Iskušajte nas sljedeći put. Volimo dobre izazove.

Fotografije: YamiPaperDreams!