Što su to monožanrovci?

Monožanrovci su ljudi (korisnici i ostatak čitateljske javnosti) koji preferiraju jedan žanr nad ostalim žanrovima. Nije još utvrđeno rađaju li se takvi ili takvima postaju u teškim uvjetima selektivnog domaćeg nakladništva. Teško ih se može nagovoriti na izlet izvan njihovog omiljenog žanra (možda, ali samo možda žanra i pol, ili čak dva), a njihovi kapaciteti i apetiti nadilaze standardno knjižničarsko površno poznavanje od svakog žanra ponečeg. Čista suprotnost su im poližanrovci, ljudi koji čitaju sve čega se dočepaju, po mogućnosti više knjiga istovremeno. (Dobro, budimo iskreni, tome podliježu apsolutno sve vrste čitača – pogotovo knjižničari.)

Kako ih prepoznati?

Najvjerojatnije su redoviti korisnici – ne oni koje vidite jednom ili dvaput godišnje, i gotovo sigurno ne oni koji redovito plaćaju zakasnine u raznolikim, obilatim iznosima. Najčešće uđu s jednim naramkom knjiga i izađu s drugim, a da ih ni ne primijetite. Ali, ako se zavučete među police ili ih jednom, na posebno miran dan, dokono pogledom pratite po knjižnici, opazit ćete da se uvijek motaju oko određenih autora, možda čak skrivećki vade dobro čuvani popis knjiga koje žele pročitati, iskrižan već više od polovice. Oni vas neće pitati za preporuku – oni znaju što žele, i znaju gdje će to pronaći.

Zašto su takvi?

Činjenica je da do određenog trenutka u svom životu većina monožanrovaca duboko zaglibi u svojoj najdražoj lokvici i sasvim se ugodno osjeća krekećući u njoj. Za neke od nas presudno je bilo rano izlaganje kvalitetnim primjercima određenog žanra, dok je za neke to stvar svjesnog odabira u poznijoj dobi – želim čitati samo nešto lagano, ili želim čitati samo nešto napeto, ili nešto intelektualno. Nitko ne zna – a ako je neki znanstvenik (ili knjižničar) negdje i napravio kakvu studiju na tu temu, do naših ušiju rezultati još nisu došli.

Kako im možemo pomoći?

Ruku na srce, većina monožanrovaca ne treba pomoć – kako smo već rekli, sasvim se dobro sami snalaze, pogotovo oni koji često posjećuju svoju najdražu narodnu knjižnicu. Za one druge, možda one koji tek otkrivaju žanr koji život znači, tu su tematski letci u knjižnici i popisi najpopularnijih knjiga na internetu. A za one koji nisu sami u svojoj ljubavi prema odabranoj vrsti literature, tu su prijatelji i kolege (možda čak članovi čitateljskih klubova) koji im mogu preporučivati nove uzbudljive naslove u istom stilu.

Ipak, da ne ispadne da diskriminiramo, za mlađe korisnike tu su i posebne tematske zbirke, panoi s preporukama naslova iz istog đira, te (ponegdje) naljepnice s oznakom žanra. Naravno, sve poprilično odokativno – jer, slično kao s ljudima, ni knjigama ne piše na čelu (ili naslovnici) u koju se kućicu trebaju smjestiti. Zamislite, neke od njih čak se usude pripadati većem broju žanrova istovremeno! Škandal...

Mogu li knjižničari monožanrovcima proširiti vidike?

Moj konačni odgovor – kako kome. Možda ako počnete dovoljno rano (khm, negdje oko drugog razreda osnovne?), možda ako ste dovoljno pristupačni da se korisnik zapita bi li taj novi žanr koji mu nudite doista mogao biti tako dobar kao što ste ga nahvalili. Možda samo treba pokušati. S druge strane, knjižničari najbolje znaju da su pravi čitači sasvim svjesni što im se sviđa, a što ne, hvala na pitanju, i zašto im opet solite pamet? To što će mnogo knjiga na taj način ostati nepročitano... sve u rok službe. I čitanja.

Možda je ovdje mjesto da izbacim iz sebe nešto što mi stoji na duši posljednjih nekoliko odlomaka – ja sam, eto, ono što bi mnogi smatrali monožanrovcem. Na prvi pogled, čitam gotovo isključivo fantastiku i znanstvenu fantastiku – i toga ću, štogod se dogodilo, tijekom svog života pročitati najviše. Ali daleko da čitam samo to – čitam, manje-više, sve čega se mogu dokopati, osim neizgovorivih Skandinavaca, romana o Tudorima i metafizičko-intelektualnih djela. (Da, čitam čak i ljubiće – preživjet ćete nakon te informacije, sigurna sam. Žanr ne pita.)

I moram priznati da mi je u životu sasvim lijepo, čak i ako sve češće posežem za naslovima na izvornom jeziku – što ću kad su i domaći nakladnici poprilično monožanrovski nastrojeni. Sreća pa se njihovi žanrovi nešto više čitaju od mojih.