Svi znamo da velike knjižnice imaju i veliku odg- ovaj, velike probleme, puno slabih točaka, neljudske radne uvjete i tako dalje. U svim tim problemima s prostorom, knjigama, ljudima i čime sve ne, ponekad zaboravimo na one sitne, svakodnevne boljke rada u doista velikoj knjižnici.

Jedan od njih - tih malih, rekli bismo neprimjetnih problema - jest i kad vam jeti oduševljeno prođe stolom s novim naslovima, ostavljajući za sobom takav nered da doista ne možete shvatiti što je sve to učinio brižnim knjigama koje samo žele da ih netko povede večeras sa sobom kući.

Eh, sad, svi znamo što je to jeti - veliko, dlakavo, snježno čudovište iz moderne mitologije i televizijskih serija o natprirodnim događajima - no ono što ne znamo jest da je jeti u knjižnici praktički neprimjetan. (Nevjerojatno, zar ne? Kako točno nekoliko metara visoko, nadasve krakato čudovište može tako tiho unerediti sve za što radite posljednjih nekoliko sati u smjeni?)

Evo što će se dogoditi. Radit ćete za pultom najbliže stolu s prinovama, okrenut ćete se na trenutak-dva (možda da popijete malo vode ili pojedete kakav slastan keksić), vratit ćete se na svoje mjesto, a kad ono - kaos na stolu! Pomor. Brodolom koji će, nažalost, svi preživjeti…

Debele, tvrdo ukoričene knjige ljuljaju se posljednjim zrncima snage na malim, mekanim, nestabilnim knjigama namijenjenima kakvom kiosku, a ne knjižnici. Dvije susjedne hrpice među nebrojenim naslaganim stupcima na stolu spojit će se u omanji neboder, ili možda završiti na podu, neprimjetno, ali glasno, netom što ste sjeli na svoju stolicu. Uzaludan, uredan krug koji tijekom dana pokušavate održavati u koliko-toliko preglednom stanju (stolovi su otprilike kružnog oblika, pa bolje izgleda kad su i hrpice nebodernih knjiga tako posložene) već je odavno sravnjen sa zemljom, pokleknuvši gravitaciji kojoj čak ni najlakše knjige ne mogu pobjeći. Očeva pripovijest, ona mala, više od deset centimetara visoka knjižica s kojom ni vi ništa ne možete učiniti, evo, baš čeka na rubu stola da….

Tres.

I to je to. Što se dogodilo? Pa, stolom je prošao jeti! Uzimao je svaku knjigu s hrpice koju bi vidio pred sobom, ali baš svaku, i odložio je točno na onu hrpicu desno, sve dok ta hrpica nije narasla preko svake mjere. (Naravno, ne radi jeti to namjerno. Pa zar bi htio da se knjige ruše na drage kolegice knjižničarke?) Neke je hrpice jednostavno smlavio svojom velikom, nespretnom šapom (gle, jedna je čak završila u košu za smeće, skroz tamo u kutu!), dok je druge hrpice izravnao tako da ne bi virile preko visine koja se njemu sviđa. One najdeblje i najteže knjige jednostavno je bacio na sredinu stola tako da sa sobom nizbrdo ponesu sve meko uvezene povijesne ljubavne romane - te ponekom od njih do kraja skinu raskošno urešenu naslovnicu, koja je već ionako visjela na posljednjih centimetar-dva na kojima je bila zalijepljena za knjigu.

Jer, svi znaju da jetije, usprkos svom njihovom pod stare dane otkrivenom entuzijazmu za čitanje, odmalena nitko ne odgaja tako da paze na knjige. U njihovim ledenim krajevima, u velikim igluima, bebe jetiji nikada ne vide knjigu (pa svi znaju da bi se na dalekom sjeveru knjige sasvim smrznule! to je gore nego da borave kod nas u spremištu...), tako da i ne znaju što se s knjigom čini. Stoga, kad stignu kod nas u knjižnicu, odrasli jetiji samo kopaju i prebacuju knjige s jedne hrpe na drugu, tražeći najljepšu naslovnicu, jer toliko je krasnih knjiga na tom stolu s novima naslovima, toliko šarenih ilustracija i obećanja napetih pustolovina, sve se mora vidjeti, sve se mora prevrnuti, sve se mora što prije vratiti natrag na stol što brže kako biste se što prije dočepali one nove, sjajne knjige na drugoj strani stola…!

A znate što najviše veseli jetije u knjižnici? To što, kad prođu jednim stolom, ostaje im i drugi stol s prinovama… tko zna kakve se sve tamo sjajne, blistave nove knjige skrivaju? Tko zna koliko se krasnih, dvometarskih hrpica može složiti na drugom stolu?

Tako da, bolje da pripazimo malo što nam se događa iza leđa dok grickamo svoj kolačić na pultu. Tko zna kakav jeti čeka baš da okrenemo leđa, pa da se baci na stol s novim naslovima? (Tri, dva, jedan… rusvaj! Gradska knjižnica Rijeka. Činimo jetije sretnima od 1849.)

Fotografije: Colorado College Tutt Library

Tagovi: Knjižničarstvo