Knjižničari i knjižnice. Knjižničar bez knjižnice kao puž bez kućice. Knjižnica bez knjižničara kao... hm... kućica bez puža.

Knjižničare obično viđate u knjižnici za pultom ili među policama, s naramcima knjiga u rukama. Možda vas poprijeko gledaju kad preglasno razgovarate ili vratite knjigu s kolutom od kave na koricama, možda vam preporuče dobru knjigu, iskopaju kvalitetnu literaturu za seminar. Neki su vam simpatični, a neki možda i ne. Hej, pa i mi smo ljudi od krvi i mesa, i ima nas svakakvih.

Nekima ste vi simpatični, a nekima možda i ne.

A knjižnice... Njih isto ima svakakvih. Malih i velikih, svijetlih i mračnih, starih i novih, dječjih i onih za odrasle... U nekima vam je lijepo, u nekima možda ne. One nisu od krvi i mesa, ali oprostit ćete im njihove sitne mane jer ipak njima upravljaju ljudi koji to jesu.

No, ovaj put nije riječ o tim knjižničarima i knjižnicama, već o onima koje su izmaštali oni koji vole knjige skoro isto koliko i knjižničari, a to su pisci.

Jorge Luis Borges vjerojatno je najpoznatiji pisac među knjižničarima (ili knjižničar među piscima), a njegova priča „Babilonska knjižnica“ opisuje svemir kao beskonačan labirint prostorija u kojima se nalazi beskonačno mnogo knjiga, od kojih su neke „istinite“, a sve ostale su njihove varijacije koje se mogu razlikovati od njih u jednom zarezu ili pak u svemu osim jednom zarezu. U svakom slučaju knjižnica u kojoj ne bi bilo lako raditi.

Borgesova „Babilonska knjižnica“ bila je ispiracija i knjižnici iz romana Umberta Eca „Ime ruže“, pa se tako i njen slijepi knjižničar zove Jorge iz Burgosa. Jorge nije baš idealan knjižničar jer svoj posao čuvara knjiga i znanja koje se u njima nalazi on pretvara u opsesiju koja će dovesti do dramatičnih posljedica. U Jorgeovoj knjižnici također ne bi bilo lako raditi, iako bi rad s korisnicima bio sveden na minimum.

Knjižnice su pune danas već zaboravljenih knjiga (pa i onih nikad pročitanih), a u romanu „Sjena vjetra“ Carlosa Ruisa Zafona kulisa u kojoj će se radnja zakotrljati upravo je ogromna oronula knjižnica zvana Groblje zaboravljenih knjiga. Neobična knjižnica ima i neobično pravilo, a to je da je korisniku dopušteno izabrati samo jedan svezak koji će čuvati i štititi do kraja svog života. Čuvanje jedne knjige zvuči kao prilično jednostavan zadatak, osim ako se Nepoznati Netko ne okomi na vašu knjigu-štićenicu. Tada stvari postaju zanimljive, jezive i opasne.

Čini se da i Haruki Murakami voli knjižnice jer se one u ovom ili onom obliku pojavljuju u više njegovih romana. U romanu „Tvrdo kuhana zemlja čuda i kraj svijeta“ radnja se odvija parelelno u našem svijetu i u snolikom svijetu u piščevoj podsvijesti, a upravo u tom snolikom svijetu nalazi se i snolika knjižnica, u kojoj knjige zamjenjuju lubanje jednoroga iz kojih se čitaju snovi. Kako je riječ o snolikom svijetu, tako i tamošnja knjižničarka može, baš kao u najljepšim snovima, jesti koliko i što želi bez da se udeblja. Važnu ulogu knjižnica i njen pripadajući transrodni knjižničar/knjižničarka igraju i u njegovu romanu „Kafka na žalu“ jer glavnom liku, odbjeglom dječaku Kafki, pruža hranu, krov nad glavom, posao (knjižničara), kao i prijeko potreban glas razuma... kao i pokoju dobru preporuku.

Knjižnica čarobnjačke škole Hogwarts iz serijala knjiga o Harryju Potteru definitivno je knjižnica kakvu bi mnogi od nas rado posjetili. Jer, budimo realni, bilo koja knjižnica s odjelom za zmajeve knjižnica je koju vrijedi posjetiti! No ipak, treba pripaziti, jer u neke dijelove ove knjižnice pristup nije dopušten, i tko zna što bi vam se moglo dogoditi ako ne poštujete ograničenja. Nad knjižnicom i desetcima tisuća knjiga o svemu i svačemu – od nevidljivosti, preko raznih čudovišta do čarobnih napitaka - bdije stroga knjižničarka Pince i ako niste prebučni i ne unosite hranu u knjižnicu, slobodno možete prelistati koju god knjigu poželite.

Knjižnica puna knjiga o magiji jest i ona u Neviđenom sveučilištu u Ank-Svinjogoju iz serijala romana o Svijetu Diska Terryja Pratchetta. Neobična knjižnica zahtijeva i neobičnog knjižničara, u ovom slučaju čovjeka koji se radi lakšeg penjanja po visokim policama vrlo pragmatično pretvorio u orangutana. Osim standardnog knjižničarskog posla, on se kreće i K-prostorom ili „knjižničkim prostorom“ (dakle, nema veze s Konzumom), izvandimenzionalnim prostorom koji povezuje sve knjižnice. Orangutan ili ne, neumoljivo zahtijeva tišinu i da se knjige vraćaju na vrijeme. U protivnom, imat ćete izravnog posla s njim.

Izravnog posla definitivno ne želite imati s Knjižničkim policajcem, glavnim likom istoimene priče iz zbirke „Četiri iza ponoći“ Stephena Kinga, kao ni s njegovom šeficom, knjižničarkom Adelijom. Njihova je knjižnica mjesto straha, osobito za malu djecu, a kašnjenje s vraćanjem knjige neće završiti opomenom, zakasninom ni jezikovom juhom, već nečim mnogo, mnogo groznijim. Stephen King vjerojatno je jedini pisac koji bi inspiraciju za mračnu priču našao čak i u dječjoj knjižnici (i zato ga volimo). No, možete mirno spavati, Gradska knjižnica Rijeka ipak nema svog policajca. Za sada. Zato vraćajte knjige na vrijeme i sve će biti u redu.

Knjižničar Mike jedan je od glavnih likova i u Kingovu romanu „Ono“ (znate o kojem pričamo, onom s klaunom koji terorizira grad Derry, a osobito voli malu djecu). Knjižnica u Derryju pak velika je i lijepa i u njoj su odjel za djecu i odjel za odrasle povezani staklenim tunelom, što je – priznat ćete – stvarno cool. Ipak, kako stvari u Derryju nisu onakve kakvima se čine i kako zlo viri iz svakog prikrajka, tako će i lijepa knjižnica postati bojno polje. Dakle, Derry izbjegavajte u širokom luku (ne i roman „Ono“), pa makar i nikad ne vidjeli taj cool stakleni tunel.

Glavni lik romana „Nevidljivo“ Paula Austera (po nekima, radi se o njegovom najboljem romanu) studira književnost, a također radi i kao pomoćnik u knjižnici na sveučilištu Columbia. Očito je da gospodin nije idealni materijal za knjižničara jer se u toj knjižnici, koju on zove „Dvorac zijevanja“, on nasmrt dosađuje, nosi knjige gore-dolje, čeka zahtjeve za knjigama i fantazira o seksu s filmskim zvijezdama svog vremena (godina je 1967.) i, khm, samozadovoljava se u muškom toaletu. Definitivno loš, loš, loš materijal za knjižničara.

Alan Bennet pak u romanu „Suverena čitateljica“ donosi nam priču u kojoj slučajni posjet putujućoj knjižnici u furgonu (engleski bibliobus!) englesku kraljicu pretvara u strastvenu čitateljicu (dakle, savršeno realan scenarij). Ako odvojite sat-dva za ovu malenu knjižicu, otkrit ćete da vam čitanje može stvoriti kojekakve probleme kad ste engleska kraljica.

Zoran Živković na našim je prostorima poznat kao pravi guru znanstvene fantastike, a također je i vrlo uspješan pisac. Njegova zbirka priča, naslovljena „Biblioteka“, donosi nam razne vrste „pomaknutih“ knjižnica, kao što je virtualna knjižnica koja sadrži sve knjige – one napisane i one koje će tek biti napisane, zatim kućna biblioteka koja se sastoji od sve većeg broja tomova Svjetske književnosti koje se neobjašnjivo pojavljuju u poštanskom sandučiću glavnog junaka, noćna biblioteka u kojoj se čuvaju knjige života svih ljudi koji su ikad živjeli, kao i verziju pakla u kojoj proklete duše bivaju osuđene da za vijeke vjekova – čitaju. Kako se ipak radi o paklu, izbor literature unaprijed je zadan, a služi da prokletu dušu pročisti (naš glavni junak mora čitati pastorale i idile... uh. Stvarno paklena kazna).

Vicky Myron pak u romanu „Dewey“ donosi nam istinitu, autobiografsku priču o samohranoj majci koja se nakon obiteljskih tragedija suočava s izazovom kako kao glavna knjižničarka pomoći podizanju crne atmosfere u malom gradiću u Iowi koji je izgubljen u prostoru i kriznom vremenu. Pritom će joj pomoći mačak kojeg pronalazi u sandučiću za povrat knjiga, a koji postaje knjižnični mačak, maskota, prijatelj i utjeha knjižničnim korisnicima, a o njemu je čak snimljen i dokumentarac. Mislite li da su mačke i knjižnice dobra kombinacija? Mačke i knjige sigurno jesu, osobito kad se u igri nađe i šalica toplog čaja u zimskoj večeri.

Ray Bradbury u svom kultnom distopijskom romanu „Fahrenheit 451“ predstavlja nam svijet u kojem su knjige zakonom zabranjene i sistematski ih uništavaju – vatrogasci, a knjižnice su davno ukinute, ali preživljavaju... pardon, rekli ste mi da vam ne otkrivam radnju unaprijed? U redu, u redu, tu ćemo stati, ali ćemo samo reći da su knjige i knjižnice mnogo više od hrpe papira. Bradburyjev roman danas zvuči kao zloslutno proročanstvo, osobito ako uzmemo u obzir da su posljednjih nekoliko godina u Velikoj Britaniji mnoge knjižnice zatvorene „zbog nedostatka sredstava“ (klasična isprika onih koji ne znaju gledati dalje od svog nosa).

Svuda pođi, kući dođi! Za kraj ćemo spomenuti roman jedne domaće autorice. Radi se o romanu „Major Tom“ Karmele Špoljarić. Ljubitelji Davida Bowieja prepoznat će naslov, što je nadimak jednog od likova u tajanstvenom romanu unutar romana koji netko šalje knjižničaru Benjaminu. Benjamin nije baš uzoran knjižničar – obuzet je svojim projektom pisanja beskonačne knjige (opet tragovi našeg starog prijatelja Borgesa), kontakt s ljudima svodi na minimum i općenito voli da ga se ne dira previše. Sve će se promijeniti kad mu u knjižnicu jednog dana ušeće lijepa plavuša, a na mail mu počnu stizati dijelovi tajanstvenog rukopisa koji će ga uvući u slijed neobičnih i tragičnih događaja koji će ga od pasivnog antijunaka postupno pretvoriti u pravog hrabrog junaka.

Eto, tko o čemu, knjižničarka o knjižnicama. Nadam se da će vas ove preporuke navesti da posegnete za nekom od ovih knjiga i da će vam se pročitano svidjeti. Vidimo se, a gdje nego u vašoj i našoj - Knjižnici!