Naravno da je ovo pitanje retoričko; svi znamo kako knjižničarka, ne slučajno ženskog roda, izgleda, odnosno znamo kakvu predodžbu o njoj imamo.

Ipak, današnje su knjižničarke malo drukčijeg profila. Svojevrsna je to nova generacija multidisciplinarne profesionalne i interesne pozadine. To su knjižničarke informatičarke, stripašice, ljubiteljice fantastike i znanstvene fantastike, likovnjakinje, pedagoginje, planinarke, vozačice C kategorije, spisateljice, vrtlarice, svjetske putnice, učiteljice joge...

Nisu to neke imaginarne knjižničarke iz neke vrlo uređene knjižnice i zemlje iz koje nikada nećemo posuditi knjigu; to su vaše knjižničarke. Da, upravo vaše knjižničarke i upravo sada, u vašoj gradskoj knjižnici. Upravo u trenutku kada vam treba informacija o tom određenom slikaru, planinaru, joga položaju, sadnji difenbahija, RPG taktikama, odgoju djece ili, jednostavno, knjizi.

I dalje nam je najveća strast upravo knjiga, koja nas vodi ka povećanju dioptrije, pa i dalje većinom nosimo naočale ili barem leće, a rijetke se od nas još uvijek, nažalost bezuspješno, bore protiv tog hipsterskog trenda škiljenjem.

Nosimo li suknje ili hlače više uopće nije bitno, ima tu svega, od jarkocrvenih ruževa, majica na metal bendove ili stripovske junake, marti i oxfordica, handmade pletenine, pencil suknji u retro maniri ili onih na volane, šarenih romantičnih i punkerskih detalja. Punđe više odavno nisu in, nose se boje, pramenovi, šiške, čupe svih vrsta po vlastitom uvjerenju.

Doista je nezgodno, ali i sve češće, vlastite knjižničarke razdragane susresti u omiljenom bircu, na čagici, koncertu, partyju ili performansu, rame uz rame za šankom, sređene za izlazak, a definitivno je najveći neugodnjak susresti knjižničarku na plaži. Picigin, bikini, sunčanje, sve redom nepovezivo s knjižničnim djelatnicama. A kako je tek knjižničarki susresti korisnika na plaži to je jedna sasvim druga neugodna priča, savršena za Vesninu Stranicu 33.

O muškim knjižničarima, tim mitskim stvorenjima o kojima svi pričaju, a rijetko ih je tko imao priliku i vidjeti, moglo bi se napisati mnogo upravo zato što je o njima i najmanje rečeno.

U GKR-u trenutno rade tri vrijedna knjižničara, ne računajući kućnog informatičara. Slučajno ili svjesnim opredjeljenjem Županijski i Gradski bibliobus njihova su kuća na kotačima, a put putujući i razvozeći knjige na kućni prag raspršenih korisničkih domova, ostvaruju najviše simpatija i oduševljenih dočeka.

Postoji neki poseban šarm u tom čudnovatom liku knjižničara, od njega očekujemo drukčije preporuke. Možda ga nećemo pitati da nam preporuči ljubić (mada tko zna, možda ih baš obožava, a mi smo, eto, podlegli predrasudama), možda će nam djelovati ozbiljnije ili pak manje ozbiljno od naše dugogodišnje tete knjižičarke, pristupačnije ili zatvorenije. Naočale bi svakako trebale biti dio njegovog imidža, možda hlače od samta, odjeća zemljanih boja, ili pak total black, visoka vižljasta figura... Jesmo li blizu te mitske slike? Slike koja je, kao i kod knjižničarki, danas svakako opovrgnuta u korist hoodica, tenisica i high tech detalja.

Javna percepcija knjižničara i knjižičarki, srećom, upravo doživljava jednu sveobuhvatnu reviziju i demistifikaciju. Mitske, zamišljene figure povlače se pred bliskim pojedincima, knjižničarima s kojima ostvarujemo jednakopravan dijalog i usmjeravaju našu znatiželju jer i sami u njoj sudjeluju.