"Veće od kuće" Dorte Jagić: Manje od knjižnog kataloga
Ante A. u turističkim skitanjima Balkanom pri ruci želi imati neke posebne knjige. Do nekih je u brdima teško doći...
Kad sam dobio preporuku za knjigu Dorte Jagić sa screenshotom njezine dvije stranice, odmah sam kliknuo na katalog Knjižnice grada Dubrovnika - nema, naravno. Kao što nema ni Algoritma na Stradunu. Pobrojao sam opcije: dvije mini knjižare u Gradu, jedan Tisak na Pilama (nisam siguran da li Profil u bivšoj robnoj kući Minčeta koja je pretvorena u neki kvazi mall, uopće radi) i moje ture koje vode preko Crne Gore, Bosne, Srbije, Slovenije...
Na putevima se danas otvara puno hotela, a sutra je sve manje knjižara.
Zato se ponekad pitam odakle ljudima uopće volja da izađu na scenu. Koja gubi konce s realnošću.
Ok, Dorta, vjerojatnost da vidim tebe, mada te ne znam, puno je veća nego da u distribucijskim lancima koji se teško ukrštavaju s mojim putanjama, naletim na tvoju knjigu. Koja me intrigira.
Ne preostaje mi ništa drugo do prosurfati autoricu prije nego li joj uopće vidim knjigu. Sve što zasad znam o njoj neke su dvije, tri pjesme i eho imena po književnim portalima. U međuvremenu ću po Balkanima napraviti par tura s par stotina turista. Promijeniti petnaest hotela, naći knjigu, pročitati je, napisati nešto o njoj, objaviti to na ovom dragom mi mjestu i usput još progutati par novih knjiga; kupati se i u moru i hotelskim bazenima i proći će bar par ljudskih života, tisuće menstrualnih ciklusa, stotine imigrantskih karavana, na desetine desničarskih peticija i barem jedna rečenica koja mi u životu, a poglavito u književnosti, i kritičkom promišljanju iste, ne treba: Javit ćemo vam se. Kad knjiga stigne.Zato se ponekad pitam odakle ljudima uopće volja da izađu na scenu. Koja gubi konce s realnošću.
A Dorta se u ovom irealnom trenutku kad riječ gubi korak pred nagonima uslužnih ugoda (uostalom, nije da je trenutak drugačiji nego li u nekim drugim vremenima, ali indikativno je da će najraskošnija vila na svijetu, ona Elona Muska, imati knjižnicu - bez knjiga) predstavila zbirkama pjesama, a za knjigu "Veće od kuće" kaže na društvenoj (ponekad i duševnoj) mreži da joj je trebalo sedam godina rada, a bez Googlea još toliko na kvadrat.
To mi je bilo dovoljno surfanja, a ostale književne kritike po defaultu ne čitam, kao ni feminističke postove koje po faultu lajkam.I paralelno vrtim film o jedinoj rečenici o knjizi "Veće od kuće" koju znam i koja je stigla s preporukom: "Natrpana je i neizbrušena, ali divna" i mislim se bi li stvarno književni prikaz nekog djela trebao sličiti više impersonalnom znanstvenom pokusu seciranja žabe (kao što obično i liči) ili ekonomskom nabrajanju turističkih rezultata (bestseller kod nas postaje knjiga s tisuću prodanih primjeraka). I dalje, koji je taj klik koji dijeli jednu preporuku, recenziju, prikaz, kritiku, obični internetski share koja razdvaja pošiljatelja istih i knjigu? Pišemo li za sebe ili pro bono za humanidad?
Na pobrojana dubrovačka tri prodajna i u knjižnici knjige ni jutros nema.
Posudio sam tri Dortina naslova: "Kičma", "Đavo i usidjelica" i "Tamagochi mi je umro na rukama". Šteta za "Veće od kuće". Htio sam s par postotaka od prošlotjedne turističke manče pomoći širenju riječi. Dati industrijski obol književnosti, a i propade mi ova rečenica:
Ne bez simbolike ostavit ću ovu knjigu u jednoj od hotelskih mini knjižnica, iz kojih sam posudio toliko nevraćenih knjiga i sad je došlo vrijeme za naplatu. Teško mi to pada, volio bi je zadržati za sebe. Ali i na knjigama je da putuju.