Oni popisi „deset najboljih“ za mene su noćna mora – tko će se sjetiti deset najboljih?! Ali zapamtila sam Teu Tulić, odnosno njezinu knjigu Kosa posvuda.

Najradije bi napisala samo Pročitajte! i tu završila, ali kako moj autoritet (još uvijek) nažalost nije toliko velik, probat ću objasniti zašto vrijedi pročitati ovo djelo iz kojeg emocije iskaču sa svake stranice i prelaze fizičke okvire. Pojedine rečenice iskoče iz knjige, kao strelice se zabiju u srce i ostanu tamo zauvijek.

Teško mi je pisati o ovoj knjizi jer na neki neobičan način imam osjećaj da zabadam nos u život autorice, iako je ona sama ogolila dušu na tim stranicama na kojima čitamo o smrti njene majke. O smrti za mene nitko nije napisao ništa bolje od Tee – Nimalo mekoće u riječi satkanoj samo od suglasnika. I to je sve što se mora reći.

Plač i smijeh u jednom – to će vam donijeti ova knjiga. U to sam vrijeme radila u dućanu i često mi se znalo dogoditi da poslužujem ljude sa suznim očima (Pranje kose) ili s ogromnim osmijehom na licu (Bartolomeo). Preporuka, dakle – ovu knjigu treba čitati na privatnom mjestu. Ne želite valjda da ljudi pomisle da ste poludjeli? :)

Knjiga je napisana u obliku kratkih crtica, od kojih svaka ima svoj naslov. Čita se brzo, a uistinu ne zaboravlja tako lako.

Ono što me oduševilo jesu kratke rečenice koje kažu toliko mnogo (vjerojatno jer sam ja osoba koja puno priča, a ne kaže ništa). Kad pročitate, na primjer, rečenicu Gospodin susjed je ovaj put promašio stepenicu i priliku za novi dan. U svakoj od tih rečenica ćuti se poezija. Pitke su na jeziku, a teške na srcu. Nakon nekih od njih trebao mi je odmor (Sklapam slušalicu pa se sramim suza./ Ne spavam. Urušavam se u sebe. Ne spavam.). Pomalo mi je i nevjerojatno da kroz tako sažete rečenice netko može otkriti toliko emocija. Zapravo, to mogu samo veliki, a Tea Tulić je Spisateljica (ili Pisac, kako vam drago; nećemo se ovdje baviti rodnom problematikom u jeziku, iako se u njezinu pisanju osjeća „ženski duh“). Tea dokazuje onu veliku istinu da se neke stvari ne moraju staviti na papir da bi bile jasne. Ne mora sve biti izrečeno, nešto se može i naslutiti, osjetiti, isplakati. Također, ona ima oko za detalje, one sitnice pored kojih svakodnevno prolazimo bez da ih primijetimo. A ima oko i za promjene tih svakodnevnih trivijalnosti, poput ispijanja kave s prijateljima, koje nakon dolaska bolesti postaju opterećujuće.

Autorica nas u temu uvodi suptilno, kao da nas drži za ruku i pazi na nas, svjesna da ćemo na kraj puta izaći promijenjeni. Nije to lak put, jer zajedno s glavnim likom doživljavamo svaku emociju. Upravo nas zato, vjerujem, ponekad vraća u prošle događaje, svjesna da su ovi sadašnji teški i bolni. Crtice iz prošlosti prepune su britkog, inteligentnog humora. Šutio je. Njega su nakon nekog vremena preselili u drugu crkvu, mene u drugu školu, a Boga na telefonsku liniju. Ili crtica koja nosi naslov Bioenergija, u kojoj se gorčina probija kroz humor.

Ova knjiga miriše na ljubav. Čak i kad uz nju dolazi nerazumijevanje prema ljudima koje volimo, a svaka poštena obitelj ima u sebi lijepu dozu nerazumijevanja.

Čini mi se da sam samo nabacivala neke riječi, neuspješno pokušavajući onome tko čita ove retke predočiti koliko je ta knjiga kvalitetna i vrijedna da joj se posveti vrijeme. Zato ja i ne pišem, bolje mi ide naređivanje, stoga – pročitajte!

I na kraju – što reći onomu tko odlazi?

Klišej, znam, ali moram zaključiti da je Tea učinila nešto na što bi sigurno njena mama bila ponosna – nakon ove knjige poželjela sam (vjerujem da ćete i vi poželjeti isto) zagrliti svoju mamu i reći joj koliko je volim.

Dušu pustiš da toća nogu u moru. Dušu pustiš mami na čuvanje.

Bravo, Tea!

P. S. Poslušajte Albumče!

Pronađite Kosu posvuda na našim policama http://bit.ly/1CWm7Lj