Došao tako ja u Gomaringen, kod mog dobrog prijatelja Vujadina i njegove stanodavke Frau Weimar, fine gospođe od 87 godina. Kuća na dva kata s malim dvorištem i velikom autoradionicom. Kuća je na sto pedeset metara od glavne stanice, 1,5 km od Lidla i na kilometar od zgrade općine.

Sve je okolo zeleno, sa svinjicama, patkicama, jabukama i više konja nego što sam ih vidio u životu. Budući da je Frau Weimar velika vjernica iz Evangelističke crkve, a Vujadin ponosan pravoslavac koji je proveo dva mjeseca na Hilandaru (svetoj gori srpske pravoslavne crkve), razgovori često završe na Isusu i Svetom pismu, te si govorim da moram pročitati Stari zavjet da mogu imati argumente u diskusiji za objedom dok smo okupani jesenjim suncem i mirisom zelene trave. Za objed naravno svježa salata, malo juhice, krumpira i mesa te voće za desert, ipak održavamo liniju.

Za pripremu za Njemačku doma sam bio našao "Vodič za ksenofobe: Nijemci" te je ponovno s guštom pročitao. Kratka mala knjižica s velikom dozom humora približila mi je ovu državu, kao što mi je i prije, u drugim naslovima ove edicije približila Ruse, Fince, Španjolce...

Kad se vratim malo u prošlost, odmah se sjetim onog aviona koji je letio iz Münchena za Chicago tog sad već davnog kolovoza 2004. Budući da sam dobio sjedalo bez TV ekrana za 13-satni let, lik koji je sjedio do mene pitao me bih li se htio premjestiti tako da njegov prijatelj sjedne do mene, a ja dobijem mjesto s TV-om. Tako ispalo da smo u srednjem redu bili, s lijeve na desno: Srbin (Vujadin), Poljak, Hrvat (ja) i Bugarka s malenom bebom, bebom poslanom iz dna pakla da nas muči cijelim putem. To stvorenje nije prestalo plakati, tako da sam bio više u hodniku aviona nego u mojoj stolici, samo da izbjegnem taj grozan vrisak.

U hodniku sam provodio vremena pričajući s plavom Puležankom koja je također krenula u Ameriku sa mnom i koja isto iz dosade nije mogla sjediti. Tu nam je tijekom leta prišao i Vujadin, više da bi se sprijateljio s privlačnom Istrijankom nego da razmijeni dvije riječi sa mnom o samoći duše, definiciji ljepote ili o snazi NK Rijeke koja je te godine prvi put osvojila kup nakon 20-ak godina. Al' put je bio dug, a mi mladi i radoznali, tako da smo se svi zapričali, razmijenili e-mail adrese (ah, ta vremena prije facebooka...) i u O'Hare zračnoj luci rastavili se pred našu avanturu s one strane oceana. Vujadin i ja smo se nastavili dopisivati, a plavušu smo ostavili po putu. Tako smo se i putem e-maila dogovorili za sastanak u Madridu i dogovor o fakultetu, nakon povratka u Europu. Ali o tome neki drugi put, sad se malo vratimo u sadašnjost.

Kako smo počeli ovo njemačko druženje u nadi da nađemo posao, zacrtali smo si rutinu od 6 sati rada, 10 sati zabave i 8 sati spavanja. Uz rad na zapošljavanju, radit ćemo i na tijelu i umu. Tako da, s jedne strane, krećemo s tjelovježbama: 2 put po 25 sklekova, 30 trbušnjaka, 15 čučnjeva, 10 triceps vježbi na stolici i po 40 sekundi "daske" te 50 sekundi "naslona na zid", tu još dođe na dan i sat bicikle, al' nju ne računamo. S druge strane, vježbe uma radimo višesatnim razgovorima na temu organizacijske teorije, definicije volje i želje, njemačke politike, balkanskog mentaliteta... te tu i tamo o ženama. Naravno, sve uz bocu dobrog bijelog vina iz Italije (cijena paprena 2 eura) ili čaše finog irskog viskija (slavni Kilbeggan) od 15 eura.

Što se tiče knjiga, uzeo sam knjigu "The General Theory of Employment, Interest and Money" jednog od najutjecajnijih ekonomista XX. stoljeća Johna Maynarda Keynesa. Ne baš lagano noćno štivo, pogotovo zato što su izdavači odlučili da smanje broj stranica tako da su sve stavili u manji font. Ali pročitat ću ja to!

Tako je prošao prvi tjedan, uspjeli smo sakupiti par kontakata, napisao sam si curriculum vitae na njemačkom te zbog slabih odgovora preko interneta krećemo sljedeći tjedan u Tübingen i Reutlingen (dva veća grada) u potragu za poslom od kompanije do kompanije! JeeeJ!

Pusa, ljudi!