"Efekt leptira" pripada jednoj od intrigantnijih ideja suvremene znanosti, a sama pomisao da zamah leptirovih šarenih krila u Andama uzrokuje monsun u Indiji pomalo je zastrašujuća. Posebno kada ideju prevedemo u termine čovjekova života, priča često postaje kafkijanski jeziva otvarajući ozbiljna pitanja o naravi slobode, odgovornosti, osobnih izbora...

No neću biti tako negativan i vjerovati da su trenutak u kojem nisam mogao dobiti lego-kocke sa šest godina i obilato plakanje pred izlogom uzrokovali moje formiranje u emocionalno osjetljivu ličnost. Selektivno ću se usmjeriti na pozitivniji primjer. Vjerujem da me je čitanje jedne jedine knjige u jeku djetinjstva toliko duboko promijenilo da mi je upravo ovaj čin utipkavanja slova učinilo poslom. I zamislite, to je bila obvezna lektira!? 

Mrzim lektiru! 

Vrijeme radnje 1996. je godina, moj peti razred osnovne škole. Uf, kakvo vrijeme! Djetinjstvo s jednom od posljednjih generacija koja nije baš od najranijih dana tonula u virtualne prostore, a briga za koje nije bila hiperbolizirana do razine paralize igre. Junaci Pavlove ulice, eto to smo bili. U takvom kontekstu za društvo od nekih 15 dječaka školska knjižnica sigurno nije bilo mjesto u kojem smo voljeli prečesto boraviti, a korice knjiga gledali smo kao eventualno iskoristive pri uređenju prostora kućica između zgrada. O.K., dobiti odlične ocjene pod roditeljskom paskom i s nešto rada nije bilo presloženo, ali zvati se "knjiškim moljcem", to nikako nisam mogao. No zimski praznici te 1996. godine donijeli su ogroman neugodan zadatak – čitanje 20 000 milja pod morem Julesa Vernea. Ajme, majko! Izdanje Mladosti iz 1985. godine, koje mi je dospjelo u ruke, imalo je 383 stranice! Nemoguća misija, mislio sam. U to uzbudljivo blagdansko vrijeme čitati toliku knjigu, koja je pritom još nametnuta kao a priori dosadna školska lektira, nije djelovalo kao opcija. Ipak, usađena odgovornost nagnala me na prvo poglavlje.

"Bez sumnje još nitko nije zaboravio onu nerazjašnjenu i neprotumačenu pojavu, kojom se istakla godina 1866. Različite glasine nisu uznemirile samo stanovnike u lukama, već su uzbudile i pučanstvo u unutrašnjosti zemlje, a osobito su uzrujale sve pomorce." Ne sjećam se točno, ali valjda je taj osjećaj misterioznosti, koji je čitatelja pogodio odmah nakon ove prve rečenice, bio dovoljan razlog da se pročita i sljedeća, i sljedeća, i sljedeća... Na kraju, pale su sve stranice. Ali zapravo to i nije ključno. Ono što je važnije, tek je uslijedilo. Valjalo je napisati dnevnik lektire ispunjen poznatim klišeiziranim kategorijama. U dva dana ispisao sam kao u dahu punih 12 stranica izvješća prepunog osobnih emocija, interpretacija, opisa, prepričavanja, pitanja! Sve ono što mi se do tada nije činilo mogućim, promijenilo je 20 000 milja pod morem.

Efekt leptira

E da, i što je na kraju Verne doista uzrokovao? Danas se profesionalno bavim pisanjem, kreiranjem tekstualnog sadržaja, različitim aspektima marketinga, uređivanja online medija... Pišem dosta brzo (ne mislim na natjecanje u daktilografiji), a ideje me srećom ne napuštaju. Čemu toliko intime? Upravo zato što se skoro dvadeset godina poslije prvog pogleda na Vernea ne mogu oteti dojmu da je upravo to bio trenutak u kojem sam zavolio i čitanje, i knjigu, i pisanje. Stoga služe li dnevnici čitanja nečemu? Itekako! Možda pretjerujem. I to radim često, ali sam siguran da bez tog trenutka strasti koji je probudila jedna knjiga ne bi bilo cijelog kasnijeg razvoja. Svatko ima svoj Nautilus. 

Verne kao izvor inspiracije
Petnaestogodišnji kapetan

Petnaestogodišnji kapetan

Dvorac u Karpatima

Dvorac u Karpatima

Put oko svijeta u 80 dana

Put oko svijeta u 80 dana

Put u središte Zemlje

Put u središte Zemlje

Put na Mjesec

Put na Mjesec

Djeca kapetana Granta

Djeca kapetana Granta