Kao dijete rođeno 1984. godine, pripadam onima koje je zapala sreća (ili nesreća) da odrastanje, unatoč svim jugoslavenskim recesijskim tegobama (kojih se ne sjećam, ali majka kaže da je djed nabavljao banane “preko veze”), a potom ratnim depresijama u gradu gdje su se većom opasnošću od granata pokazali gospodarski lopovi i nevizionari, prođe u pravoj eksploziji najrazličitijih, manje ili više dobrih, konzumerističkih poticaja, impulsa, sadržaja... Stoga kad se preda mnom nađe pitanje „A koje su knjige tvoga odrastanja?“,  mogu prvenstveno odgovoriti da postoji prije svega multimedijski paket odrastanja jer u tom koktelu zabave i učenja jednako su participirale i knjige, tiskani časopisi, novine, videoigre na najrazličitijim konzolama, računalo, VHS kazete… ali i ulica. Kada bolje razmislim, možda patetično i totalno neuvjerljivo za danas sklupčanog lika pred računalom s popriličnom dioptrijom, ali kao glavni “medij” odrastanja pamtim prvenstveno ulicu. Stoga ne vjerujem da će ovdje biti neotkrivenih naslova svojstvenih samo meni, neke posebne želje da se pokaže kako sam nešto posebno čitao, hipsterizma… Objektivno, teško je i navesti i naslove knjiga koje sam pročitao, ali neki momenti su ostali posebno važni… Stoga je ovo priča o tim Momentima (veliko slovo najbolje otkriva njihov značaj), manje o naslovima. 

Bukvar

Prvo što što je imalo oblik knjige, nalazilo se u mojim rukama, a i dalje vrlo jasno pamtim je bukvar. Jednostavni internet izvori kažu da je bukvar izvorno bosanski naziv za knjigu vježbanku namijenjenu početnicima koji trebaju da nauče čitati i pisati. Knjiga je uređena po alfabetskom ili azbučnom redu i redoslijedu i uglavnom sadrži pisana, u novije vrijeme i slikovna pedagoška ili metodološka uputstva, to jeste primjere. Historija ovog naziva je neistražena, ali se može naslutiti njegova starost koja po istraživanjima doseže do ranog srednjovijekovlja i naseljavanja bosanskih prostora u posljednjim valovima seobe naroda.  Iz ovog opisa ključna je riječ Bosna jer je činjenica držanja bukvara u rukama ne bih li naučio čitati i pisati bila podjednaka zasluga djedove rodbine iz Hercegovine koja ga je poslala kao poklon za moj 5. rođendan, a onda i bake s mamine strane koja mu je odlučila dati primjenu. Baka nije bila nešto posebno obrazovana žena. Štoviše, nije imala ni osnovnu školu, a jedva je kao djevojčica izvukla živu glavu iz nacističkih obruča ne bi li u poslijeratnim migracijama završila u Rijeci na nekakvom užasnom poslu s ugljenom… No i takvoj baki bilo je najvažnije da njen unuk nauči pisati i čitati jer “ne postoji važnije od toga.” Pamtim te riječi. I tako, baka je strpljivo petogodišnjaku, šestogodišnjaku pokazivala pokrete rukom koji su ostavljali trag na papiru. Unuk naravno tada nije imao pojma da je pismo koje koristi zapravo ćirilica te da će pitanje zna li ili koristi to pismo postati sporno do razine života… Možda je nešto počeo naslućivati u prvom osnovne te grozne jeseni 1991. godine kada je u početnici stranica s tekstovima na pismu koji je on razumio bila prekrižena crvenim flomasterom. Flomaster je svoje rekao - u zaletu odrastanja i obrazovanja sljedećih godina dogodilo se da zapravo nikada nisam pročitao knjigu na ćirilici tako da je taj početak pismenosti za mene bio slijepa cesta.

Kada već spominjemo prvi osnovne, valja reći, iako može zvučati glupo, da sam užasno jako volio svoje školske početnice Dobro jutro 1, 2 i 3. I prije nego se je došlo do lekcija propisanih planom i programom, sve sam već pročitao, a do danas je ostalo u pamćenju što su to bakini crtići i kako ih ona gleda s unukom na nebu u vidu oblaka. Valjda je tako bilo i mojoj baki. Ovdje vrijedi reći da u svim dosadašnjim tekstovima o ranim dragim knjigama nitko nije spomenuo značaj prve učiteljice, što začuđuje. E sad, moja je zapravo bila sve što učiteljica ne treba biti - prestroga, nepoštena, u obradama lektira nije bilo nimalo šarma ni užitka, čak je i Pale sam na svijetu zvučao glupo, a od samog prvog osnovne protiv svih tadašnjih pravila morali smo pisati nalivperom. Pa ti primi u ruke knjigu s tako prljavim rukama! No valjda zbog nekog prkosa to sam volio raditi u privatnosti doma. 

Jelen 

Gdje je baka, tu je naravno i djed koji je poprilično druga priča. Po zanimanju bravar (kao Tito, što je poseban ponos), imao je opsesiju skupljanju tomova knjiga, posebno debelih monografija o socijalističkoj borbi i ostalim ideološkim praonicama. Sam ih nikada nije doista čitao, ali su dobro izgledale u vitrini. Ono što je važno reći je da je djedu obrazovanje unuka bilo važno i kada bih morao prstom pokazati tko me privukao knjigama pokazao bih na njega. - čovjeka koji je knjige kupovao da ih ne bi čitao. No ono što je on znao učiniti je knjige ostaviti na nižim i meni dostupnim policama. I to je bilo ključno - stalno sam po njima vrtio, prebirao… Od upečatljivih naslova tu je bio, nekada za odrastanje ključan, a tada pregažen Winnetou, a među njima svakako vrijedi istaknuti i biblioteku Jelen zagrebačke Mladosti čije je naslove djed praktički sve imao. Bile su to knjige tvrdih korica, uglavnom naslovi za više razrede osnovne i srednju školu. Ti naslovi su prebirani danonoćno, a dobar dio ih je i bar letimično pročitan taman negdje oko petog osnovne škole. Jedan među njima je bio poseban - Put u središte zemlje Julesa Vernea. Da ne bih previše izmišljao što mi je on tada značio do danas je ostala kemijskom napisana napomena na prvoj stranici - “Ovo tu je najbolja knjiga!”. Nisam pretjerivao, dosta sam obožavao taj tip literature, čitao ju više puta, znajući valjda gdje je svaki gejzir na Islandu… Naravno da je to ostavljalo traga pa sam s frendom Borisom otišao u njegov vrt kopati put za Australiju. Nisu nam dali vizu, ali mi je nismo ni očekivali.

Put u središte zemlje s djedove police. 

Možda tu odmah onda treba reći nešto o snažnoj točki prožimanja literature i spomenute ulice. Kao i tisućama drugih klinaca uvjerljivo najdraži lektirni naslovi bili su mi Junaci Pavlove ulice i Družba Pere Kvržice. I 40 000 milja pod morem, ali to je druga priča. Ne znam, ta ideja da postoji grupa dječaka koji nešto zajednički rade u svom mjestu stanovanja i u suštini se trude biti konstruktivni, ponekad i sukobljeni s drugom ekipom iz druge ulice, uvijek mi je bio najdraži motiv. Volio sam taj moment zajedništva i akcije što se vidjelo i po dnevnicima koje sam tada počeo pisati, a zapravo su to bili neki silni planovi o tome što ćemo mi kao ekipa napraviti… A nas nekolicina je doista nešto i pokušavala - stalno smo lopatali, krampali, prevrtali, slagali kućice, ulazili u sukobe s onima koji su ih uništavali… Jednom smo ukrali dijelove konstrukcije skele spremne za postavljanje na ružnu škurinjsku zgradu i napravili golove. Ipak, ovih koji su ih uništavali je na kraju bilo više pa je to tako i ostalo. Došao je i pubertet i koga je više bilo briga za kućice. Meni je valjda do danas ostalo nekako žao i doista krivo, ne to što smo ušli u pubertet, već što smo se prepustili toj destrukciji i najjadnijem kolonijalnom konzumerizmu. A sjećam se jasno da sam u toj jednoj kućici napravio policu za knjige i da je baš na nju netko s gornjeg zida bacio ogromnu grotu koja ju je uništila kao bomba. 

Psiho i dioptrija 

I sad, valja reći nešto vrlo važno. Iako sam čitao dosta naslova, a kao “štreber” lektirama osvajao petice, valja reći - kolektivno i javno u uličnom društvu nismo voljeli one koji puno čitaju. Evo i jedne ilustracije. Bila je u naselju jedna cura, vršnjakinja, o kojoj je u školskoj knjižnici stajala informacija da je pročitala najviše knjiga. Točne brojke se ne sjećam, ali znam da smo mi bili uvjereni kako je to uvjerljiv i siguran put do ludosti, a ako ne do toga, onda do vrlo debelih stakala na naočalama! Jednom smo frajerski patrolirali ulicom, ta cura je sjedila pred zgradom i čitala. U nekom od kasnijih susreta koji su uvijek bili isti, netko joj je dobacio: „Psiho!“ i tako je doista do kraja školovanja ona ostala poznata kao Psiho. A kada spominjemo naočale, neodvojivu asocijaciju uz čitanje, recimo da na sistematskom pregledu u petom osnovne škole jedini ja nisam vidio svaki red slova i to je bilo to - dobio sam svoju prvu dioptriju i naočale. Ako koga zanima, imale su i onu špagicu da ne padnu s glave. Pravac zapečaćen. 

U dolasku do prve dioptrije, osim knjiga nije pomogla ni ogromna novost u svakodnevnoj zabavi i životu, a to je Super Com. Bila je riječ o klonu Nintenda na kojem je bilo već instalirano 1000 igrica! Realno, tih igara je bilo dvadesetak, ostalo su bile varijacije na temu. Zanimljiva je činjenica da je mjesto kupovine igraće konzole bio dućan Brodokomerca, a cijena, čak i tada povoljnih 80 kuna. Pomahnitali smo za time i ubrzo nas je većina imala Super Com, a oni kojima je netko radio u Italiji i Njemačkoj i pravi Nintendo. Nismo bili ljubomorni jer su se oni pokazali korisnima s obzirom da su original Nintendo igre mogle biti pokrenute i na našim klonovima iz Brodokomerca. Od igara rasturao se prvenstveno Super Mario i Contra, valjda najbolja arkadna pucačina u povijesti. Super Com je bio lasta za jedno ljeto - relativno brzo igraće iskustvo je otišlo na novi nivo. U dom je zbog odličnog uspjeha 1997. godine stigao i Pentium od 166Mhz. Ostatak performansi ne pamtim što me u hardveru do dana današnjeg ne zanima već su mi samo bile važne priče do kojih mogu preko njega mogu doći. A to su bile videoigre. Blaženo piratstvo omogućilo je da se relativno bezbolno dolazi do pojedinih naslova pa su se ubrzo počele redati avanture na kojima sam padao na priče poput one Broken Sworda i Monkey Islanda ili pak strateški naslovi koji su značili neku izgradnju. Više nije bilo gore spomenutih kućica i krampa, ali Knights & Merchants, najdraža igra do danas, dostojno su ih zamijenili. Generalno, za igru mi je uvijek bila važna priča u koju vas uvlači i nivo upravljanja njome koji imate kao igrač - što veći to bolji. 

Iz iste te faze djetinjstva pamtim i da sam bio ovisnik o raznovrsnom tisku. Novi list se naravno čitao bar dva puta, kupovao se u kući i Globus koji je gajio format dužih priloga, reportaža i kolumnistike, a Dječji klub je bio obvezno štivo kao doza zabave. Bile su tu i razne nogometno- navijačke varijacije poput legendarne Tribine čije brojeve mi je posudio prijatelj… A onda je došao on - Hacker. To je bilo veličanstvo. S obzirom da tada nisam imao internet (doma su ga starci zapravo dosta kasno propustili) vizualna ljepota Hackera, vješte priče i recenzije igara, humor ostali su trajan uzor… Valjda zbog tog razloga i danas, kada videoigre uopće ne igram, kupujem svaku novu gejmersku reviju koja se pronađe na kiosku… Ne mogu čak reći ni da je detaljno čitam, ali znam da uvijek uživam u njihovom listanju i ritualu samog čekanja dolaska na kiosk. Iz cijelog tog obilja novinsko-magazinskog materijala često sam izrezivao slike i naslove te ih slagao u svoje uratke po raznim bilježnicama. 

1986.godina, dvogodišnji ja i Start. 

Nije na odmet spomenuti ni ono o čemu sam već pisao, a to je Svijet oko nas. Skrivao sam se u sobu čitajući tu knjigu samo da ne bih išao na neke dodatne satove talijanskog. Eto toliko je to bila vrijedna knjiga. A gledajući u refleksiji, smatram da je to i do danas ostao najvažniji dio mene. Književnost to objektivno nikada nije bila na taj način. Volim dobre priče, SF, krimiće, povijesne romane, a o stripovima da ne govorimo… Ali do danas su mi ostale posebno važne uglavnom publicističke knjige prepune znanja i analiza o društvu, svijetu… I nije stoga čudno što se cijelo carstvo naslova i uopće mentalna spremnost za njih u mom životu pojavila s prvom godinom fakulteta. Počeo sam tada bjesomučno kupovati knjige (valjda je samo tijekom faksa na police sletjelo oko 500 naslova), posuđivati ih u GKR-u i Sveučilišnoj... Navoditi ovdje sve silne naslove nema smisla, ali recimo da su posebno važne sve knjige Philippa Vandenberga o starom Egiptu i Daleko zrcalo: Zlosretno XIV stoljeće Barbare Tuchman. Riječ je o nepretencioznim naslovima koji su povijest pretvorili u dobru priču, a ako dosad niste shvatili, sada sigurno jeste - dobra priča je temelj cijelog mog čitateljskog života.

Zaključno, vidimo dakle da mi je u djetinjstvu svašta bilo važno, ali negdje od kraja srednje škole sam zapravo počeo doista gutati knjige. Na trenutak mi bude neugodno čitajući sve te divne naslove koje su drugi vrlo rano pročitali, a posebno mi je teško kada čitam preporuke naslova za djecu i mlade jer ništa mi nije poznato i ne sjećam se da je meni itko tako lijepo i toliko puno toga preporučivao. Jer budimo realni - škurinjski asfalt, Super Com, Hacker i Biblioteka Jelen su bili moja osnova. Knjižnice, osim tada dosta neinspirativne školske, nije bilo u blizini hodanja. Onda pomislim da sam nešto posebno propustio te da danas, kada mi dođe čitati “banalnosti” koje sam promašio da nešto ne valja sa mnom. Tjeskoba dođe i prođe. Knights&Merchants su bili sjajni, Hacker je bio sjajan, Svijet oko nas je bio sjajan, a Put u središte zemlje je bio i više od toga jer “Ovo tu je najbolja knjiga!”. I to je sve. 

Sljedeći put, ako tjeskoba ne nadvlada, slijedi priča o izboru iz tih 500 kupljenih naslova tijekom studiranja.