...u biti jedine dane u kojima sam se osjećao bez pritisaka, bez obaveza, slobodan, baš kao pravo dijete odgojeno na brojnim čergarskim relacijama seljakanja vlastitih roditelja.

Prva knjiga koju bih tu istaknuo je nešto što sam čitao kod none u krevetu u spavaćoj sobi, onako namirisan od kupanja i spreman za šuškave plahte, neki Medo Skakalo, o plišanom medvjediću kojem je iscurila piljevina pa su ga napunili loptom te on tako skačući polazi na brojne pustolovine. Otuda ime. No pustimo to, to su ona rubna sjećanja koja nehotice grabe negdje između stvarnosti i izmaštane stvarnosti koja pomalo s ranom školskom fazom postaje ova naša stvarnost, nešto između moranja i stege i želje da se jednom prilikom, nekad, ikad, opustimo i izmaknemo i možda postanemo slobodni. 

Prva je knjiga koju sam s ponosom u cijelosti pročitao bio, a što drugo nego Čudnovate zgode šegrta Hlapića. To dugo hodanje Hlapićevo od mjesta a do mjesta b, potucanje, lutanje, susreti što nehotični, što hotimični, naročito onaj s Gitom, prolazak kroz mjesta uz cestu, sve je to u mojem dječjem imaginariju korespondiralo s nekim putovanjem između Ludbrega gdje sam živio i išao u prvi razred osnovne škole i Đakova, gdje je živjela baka u narančastoj kući uz cestu u Ive Lole Ribara 107. I sad, u svemu tome ne bi bilo ništa posebno, da prije nekoliko dana nisam radio na nekom tekstu Donče Rumenova Dosadan dan u ulici moje bake, a koji me podsjetio na svu tu hlapićevsku fazu mojeg života u kojem je kuća u Đakovu predstavljala kuću iz pripovijetke, a svi su oni popodnevni ljetni zvukovi ceste dopirali za vrijeme sieste po najvećoj vrućini: lubeničar sa svojim dosadnim luben'ce, paradajz, paprike, zatim topot konjskih kopita po asfaltu, turiranje tristaća, pokoji FAP s probušenim ispušnim loncem i moje valjanje po rasturenim bakinim kaučima u dnevnoj sobi u kojoj smo sestra i ja popodnevno dosađivali jedno drugoga, dok roditelji ne bi rekli da idemo u Osijek u zoološki vrt. Znači, prva je knjiga bio Hlapić, a druga u biti, druge, one enciklopedije Svijet oko nas iz šezdesetih, s nevjerojatno pojednostavljenim tekstovima na granici bedastoće i jako sugestivne ilustracije, npr. Suvremeno stanovanje, Divovi među živim bićima, Suvremeni velegrad i tako dalje i tako dalje.

Ne bih rekao da sve to skupa nije bilo oblikotvorno za moj um: dapače, mislim da su te rane knjige  stvarale prostor mašti zajedno s vanjskim događajima koji su za mene tada bili veliki i značajni: višemjesečna migracija iz Ludbrega u Trnovu kod none, zatim mjesečni dolasci u Đakovo, odlasci u školu, zatim zimsko gledanje onih dječjih serija koje se nisu tako skoro ponovile poput Ne daj se, Floki ili Smogovaca prijepodne prije nastave.

Iako se nekako čini da sam "knjiški tip", istina je da sam gutao i zaboravljao u isti mah, da me nikad nisu zanimale one "ženske knjige" koje su se osamdesetih posuđivale u ludbreškoj gradskoj knjižnici, ali su me zanimali časopisi za alternativu sa stalnim pričama o Crnoj ruži, otmicama izvanzemaljaca, sotonskim obredima i slično, Dylan Dog i nezaobilazni Alan Ford kao i onih nekoliko brojeva Družine od vješala. Zagora i slične nisam ni volio ni čitao, ali sam jako volio i Andersenove i Grimmove i Brlićkine bajke pa čak i u dobi kada to više nije bilo primjereno. Uz konstantno ponavljanje čitanja Hlapića. I Alice koju sam kompletno pročitao na engleskom, ne zato što sam znao engleski, nego zato što su mi slike tog izdanja bile genijalne. Ponavljajuće knjige.

Bez obzira na sve uskoro se pojavio onaj Adrian Mole, njegovi problemi s Pandorom, politikom, mamom, tatom, psom i starim Bartom, neka austrijska knjiga Muž za mamu, uskoro se na to nadovezao cijeli niz onih romana za mlade u izdanju biblioteke HIT, tada su bili jako popularni Dubravko Jelačić Bužimski s Martinom protiv CIA-e i KGB-a i tko zna koga još, tu i tamo bi me zadovoljio neki krimić, jasno, Sherlock Holmes i njegov Watson, posebno Baskervilleski pas, a to je odmah nadovezalo temu na onu gotiku npr. Edgara Allana Poea i njegove poeme Gavran tako da moram priznati da me zarana privukao žanr koji danas poznajemo kao triler.

Još su daleko svjetski klasici, ali su svakako povremeno čitane pripovijetke, npr. Antologija ruske fanstatične pripovetke u izdanju Nolita, u onom krajnje jeftinom izdanju prepunom tipfelera ili neka meni sada trenutno nepoznata knjiga izabranih pripovjedaka, dale naslutiti postojanje Dostojevskog, Čehova, Maupassanta, Gogolja itd. Mogli bismo reći, napravili su artiljerisku pripremu za kasnije čitanje. Da ne bi bilo izvan konteksta, sjećam se dana kada sam s Emersonom, Manuelom i Denisom, dakle, klincima iz zgrade i susjedstva, gledao Alienov drugi dio u kinu, kada sam gledao cijeli onaj serijal Strava u ulici brijestova, zatim Povratak u budućnost (Bože, na što je sličila slika na tim prvim videovrpcama!), s ocem sam gledao tada mi zaista nejasan film Solaris, ali svakako jako inspirativan, kao i nepodnošljivo strašnu Noć vještica u kojoj se ona vječna coed Lee Courtisova nikako ne može (iz)maknuti od zloguke sjene malog zlotvora Michaela Myersa.

Na kraju bih završio s nečim neobičnim, jednom zgodom koja je istovremeno i simoblička i stvarna, a radi se o jednoj posveti u Celineovoj knjizi Putovanje nakraj noći koju mi je napisala Višnja Machiedo. Rekla je - da skratim - da će mi ova knjiga promijeniti život.

Iako sam i sam bio tada skeptičan prema ideji da neka pojedinačna knjiga to može, danas sam sve uvjereniji, ne samo da nam može promijeniti život, već da sustavno pomažu u našem unutrašnjem oblikovanju. A odatle i proizlazi sve ostalo, zar ne?

Fotografije: Dylan Dog