Svojedobno, negdje početkom osamdestih kad je život protjecao u ritmu muzike za ples, novi val drmao mainstreamom, a rock-bendovi bili istinske zvijezde, u Rijeci su Dvoranu mladosti uredno punili – narodnjaci. Miroslav Ilić, Halid Muslimović, Šaban Šaulić i ostali uspijevali su ono što medijskim ljubimcima nije tako jednostavno polazilo od riffa. Pa se onda nije ni pisalo o tome. Tu i tamo bi omladinski tisak fenomenološki prozborio koju riječ uglavnom uzdižući Šabana Bajramovića i to bi bilo sve.

U Valu smo objavili intervju s novorođenom zvijezdom Fahretom Jahić alias Lepom Brenom koja u komercijalnoj supremaciji novokomponirane narodne muzike, dakako, nije vidjela ništa sporno. Intervju je napravio Vladimir Mrvoš, a ja sam tom prigodom bio u ulozi fotografa.

Ponekad bi osvanuo kritički osvrt o trovanju naroda najnižim muzičkim strastima, ali s obzirom da se u Hrvatskoj ti izvođači nisu baš pojavljivali na radiju i televiziji, sve je uglavnom ostalo u miroljubivoj aktivnoj koegzistenciji – narodnjaci pune dvorane, a rockeri programe.

Dakako, u domovini takve glazbe – Srbiji i Bosni i Hercegovini bilo je drukčije, a oni koji su pogledali film Toma znaju da su interpreti popularne narodne glazbe itekako bili prihvaćeni u medijima. Danas je uglavnom isto. Dok u Srbiji prevladavaju radijske i TV postaje okrenute isključivo narodnjačkoj glazbi i svim podvrstama od turbo folka do trapa, u Hrvatskoj osim četiri-pet specijaliziranih medija takva glazba nije baš medijski dobrodošla. Od osamdesetih se promijenilo to da u duhu vremena mediji ne preskaču činjenicu da narodnjaci pune dvorane, nego se otvoreno zgražavaju, što se pokazalo u slučaju kad je Saša Matić dvije večeri zaredom napunio Arenu Zagreb i kad je na Zagrebačkom velesajmu održano Kafansko veče, a red za ulaz bio je veći nago kad je na istom mjestu počelo cijepljenje protiv korone.

Poznata je anegdota kako je reporter sarajevske televizije negdje u gudurama Kozare naišao na nekog pastira i pitao ga kako se zabavlja. Ovaj mu je ponosno pokazao tranzistor i rekao da sluša muziku. Kad ga je reporter pitao kakvu muziku voli, pastir mu je odgovorio: "Volim svu muziku osim glazbe".

Pod glazbom je mislio na klasičnu glazbu, onu koja se najčešće emitira na Trećem programu Hrvatskog radija.

Zanimljivo je da će glazbu i klasičnu glazbu izjednačiti upravo i poklonici takve glazbe koji drže da riječ "klasično" podrazumijeva nešto što je odumrlo, a njihova glazba to nije. Ta, u Berlinskoj filharmoniji sviraju glazebnici koji su za cijelu generaciju mlađi od Rolling Stonesa! Tako to objašnjava Alex Ross u izvrsnoj knjizi Slušaj ovo (Školska knjiga), zbirci njegovih kolumni iz New Yorkera koje su za ukoričeno izdanje više ili manje prepravljene. U tim kolumnama Ross se naglavce baca u samu srž glazbe nastojeći predočiti na temelju čega ona ima tu svoju magičnu moć, bez obzira o kojem je žanru riječ, pa zahvaća širok spektar autora, od onih koji su kreirali renesansne plesove do Radioheada.

Pritom kreće iz perspektive istinskoga stručnjaka za klasičnu glazbu koji priznaje kako do dvadesete godine nije slušao ništa drugo, a pokušao je čak i skladati razne sonate, simfonije i porebne koračnice. No, kako kaže, manjkali su mu podjednako i genijalnost i talent. U nekom je trenutku shvatio da klasična glazba ipak nije tako uzvišena i superiorna ostaloj glazbi. Zapisao je:

"Već najmanje cijelo jedno stoljeće glazbu u zatočeništvu drži kult mediokritetskog elitizma koji pokušava na umjetan način stvoriti samopoštovanje grčevitim držanjem za isprazne formule intelektualne nadmoći."

Kako bi se reklo u našim krajevima, Ross je shvatio da se (klasična) glazba i (popularna) muzika u suštini ne razlikuju. Štreberu se razdanilo kad je dokučio da na studentskoj radijskog postaji gdje on čuva posljedni zabran uzvišene glazbe u svojoj radijskoj emisiji, punkeri koji imaju drugu emisiju u kojoj mukotrpno kreiraju ode za Mission of Burma i Butthole Surferse isti oni tipovi koji pišu seminarske radove o rimskim fortifikacijama iz četvrtog stoljeća i liberalizmu Lionela Trillinga. Onda je otkrio Pere Ubu i Sonic Youth i njegova se percepcija stubokom promijenila, ali ne tako da je post punk zamijenio klasičnu glazbu, nego je počeo otkrivati sve očitije poveznice. Knjiga započinje upravo s objašnjenjem kako prijeći granicu između klasike i popa, a nastavlja se izvrsnim esejima, kako o pojedinim autorima, tako i o zanimljivim pričama o razvoju glazbe, na primjer o tome kako su snimke promijenile percepciju glazbe.

Pritom se ne zadržava samo na povijesnim činjenicama o početku bilježenja fonograma, nego otvara i pitanja kao što je: jesu li Beatlesi razvijali umjetnost rekonstruirajući je u studiju ili su gubili dodir sa životnom inteligencijom tradicija folka, bluesa i rocka? Pritom iznosi podatak da su Beatlesi radili 129 dana na albumu Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band, dok je Bobu Dylanu trebalo 90 dana da snimi prvih 15 (!) albuma. Suvremena glazba pokazat će ekstremizaciju u oba smjera: tehnologija omogućuje da se snimke naprave brže i bolje, no autori ipak još dvoje u kojoj mjeri se mogu primijeniti dosezi te tehnologije.

Umjetna inteligencija koja je, na primjer, dovršila 10. Beethovenovu simfoniju korak je dalje u perceptivnom sustavu.

Alex Ross nije nepoznat domicilnim pratiteljima seriozne glazbene literature, prije nekoliko godina Školska knjiga objavila je njegovu knjigu Ostalo je buka: Slušanje dvadesetog stoljeća. U njoj on uglavnom secira razvoj klasične glazbe u prošlom stoljeću, osvrćući se i na njezino prihvaćanje danas. Kaže kako se klasična glazba u američkom društvu ismijava kao zaostala u vremenu, feminizirana i – neamerička. Na naslovnicama nema mjesta za Bernsteina i Brittena, ali ima za Bona (dobro, već ga dugo nismo vidjeli, pisao je autobiografiju i nije spašavao svijet) i Beyonce. S druge strane, klasična glazba zauzima nova tržišta, za publiku stasalu u istočnoj Aziji i Južnoj Americi. Ta publika očito crpi sve što ima veze s klasikom, pa ne čudi da su upravo ondje veliki bili upokojeni 2Cellos, a još je uvijek velik Maksim Mrvica.

Knjiga Ostalo je buka pokriva gotovo isključivo područje klasične glazbe, a po načinu pisanja djeluje razmjerno seminarski. Očito, oblikovanje kolumni za New Yorker s raznovrsnim temama njegovu je drugu knjigu Slušaj ovo ipak napravilo razvedenijom, dinamičnijom i prijemčljivijom. Dakako, u kombinaciji one daju novu vrijednost, u Slušaj ovo može se naći mnogo referenci na prijašnje ostvarenje.

Pritom, te zbirke eseja, odnosno razmišljanja o suvremenoj klasičnoj glazbi nisu i priručnici za njezino razumijevanje. Do toga će slušatelji/čitatelji morati doći sami ili se poslužiti knjigom koju je objavio još jedan Newyorčanin: David Byrne. Sve o glazbi (Planetopija) pitki je prikaz razvoja glazbe i njezina kontekstualizacija, od izrade instrumenata do glazbenog businessa. Knjiga je objavljena prije nekoliko godina a zanimljivo je kako se u pojedinim dijelovima može povezati upravo s onim što piše Alex Ross, na primjer, o tome kako je proces zapisivanja glazbe stubokom promijenio njezin doživljaj.

Sve tri knjige daju sjajan kulturološki kontekst koji ruši posprdnu usporedbu koja se pripisuje Elvisu Costellu: "Pisati o glazbi je kao da plešete o arhitekturi". Sve ovisi o onom koji piše i koji čita. A za ples je potrebno dvoje.