Dugo mi ga se nudilo, kao jednog od onih ljubavnika s kojim, kao štovateljica pisane riječi, ne smijem propustiti prileći. Tako hvaljena imena povjerit ćemo svečanim trenucima. Nećete se s njima uzeti bilo gdje i bilo kako i sigurno to nećete napraviti na brzinu i nespretno, svim čarima brze nespretnosti unatoč. Ne, ne.

Za takve se priguši svjetlo i toči vino, mota cigareta prije, pretpostavljajući i onu poslije. Takve se obaveze ne odgađaju, već obavljaju kako bi im se mogla posvetiti nedvosmislena punina prisutnosti. Dogodilo se možda tako da sam, primajući Kunderu u svoje knjiško krilo, istovremeno prebolijevala prekid s nekim vječno vraćajućim filozofijama – filozofijama koje su gacale mojim koritom, koje su ga možda, dvojbeno i s mnogo otpora, s previše predomišljanja i prepuštanja, s previše dolaženja i odlaženja, učinile koritom.

Do tad, što je tamo moglo stajati nego ravna zemljana površina, ni po čemu različita od bilo koje druge i kao takva, nepredodređena da se u njoj topi, a u nemaru zanosa čak i utapa. Dogodilo se možda tako da sam pri susretu s Kunderom tek zaboravljala na vječno vraćanje Nietzscheu, iskreno i naivno vjerujući kako se ovaj put razilazimo bez ostataka, bez nedorečenosti, bez zamjeranja. Dovoljno me istrošila njegova težina kojoj sam možda uzaludno tražila opravdanja, filozofsku konzistenciju kao estetsku pravilnost koja se skriva iza oštrine poteza misli. I tek što bi pomislila kako je nešto našlo svoje mjesto smisla, učinio bi od te samouvjerenosti šalu na račun moje ozbiljnosti. I tako iznova i iznova… u nedogled.

Kako se zavodi

Kundera. Toliko hvaljen. Toliko cijenjen. Toliko nezaobilazan. Sve je započelo Šalom, došapnutom u sablasno poznatom tonu prepoznatljivo stroge muževnosti ukopanoj na granici erosa i thanatosa – onog neobazrivog divljaštva da se kaže nešto što se istovremeno nagonom mora i ukusom ne smije reći, i one dubine koja ipak sugerira ozbiljnost nepodanu riječima, prije pripadajuću tonu.

Način na koji je bolno suzdržanim bijesom strpljivo trgao veo s totalitarnog režima, kao da sadistički muči lažno prozvanu istinu, način na koji je prokazao iluzornost granice između religije i po mnogočemu antireligiozne političke ideologije – nije bio impresivan zbog toga što nitko to prije njega nije već učinio. Mnogi su te mitove već poparali. Ali Kundera je to napravio umjetnički, strogo, gotovo iritirajućom rezignacijom samosvijesti koja je toliko sigurna sama u sebe da više nema potrebe uspaljivati strasti – tonom preživjelog koji ostaje sam sa svojom osvetoljubivom dužnosti da na što finiji način razotkrije prevaru koja je i njemu počinjena. Ne skrivajući pritom kako je njegov protagonist ružan i tužan čovjek, kažnjen zbog svoje inteligencije, ekskomuniciran zbog svoje nezlonamjerne neozbiljnosti, razveden od nosivog životnog smisla i političke vjernosti, na osnovi ničega ozbiljnog, mladenačke razigranosti, ironije, najobičnije šale.

I voljela bih vještinu njegove smirene strastvenosti, njegovog snažnog i sigurnog stiska stvarnosti, voljela bih izostanak afekta i romantičnosti samo zato što toliko vješto istiskuje đubrivo preko plastične glazure lica ideološke konzistencije. Voljela bih ga zato što može dovoljno dugo gledati u naizgled savršenu konstelaciju elemenata pa da se samo od njegova prodorna pogleda ona malo po malo sva u svojoj dosljednosti raspadne. Kasnije će mi, Nepodnošljivom lakoćom postojanja, objasniti, još muževnije, kako je takva dosljednost uvijek pitanje kiča, totalitarnog kiča, a kada kažem totalitarnog, to znači da je sve što narušava kič isključeno iz života… svaka demonstracija individualizma… svaka sumnja… svaka ironija (jer u carstvu kiča treba sve primati kao krajnje ozbiljno – i tamo nećemo šali naći opravdanje).

Kič isključuje iz svog vidokruga sve što je u ljudskoj egzistenciji neprihvatljivo, a osjećaj koji kič izazove mora, naravno, biti takav da ga može dijeliti veliki broj ljudi. Zato se kič ne može bazirati na nekoj neobičnoj situaciji. Kič podrazumijeva poravnavanje, podvlačenje zajedničkog nazivnika među posve različitim elementima, guranje među njih znak jednakosti koji se može dovoditi u pitanje samo na vlastitu odgovornost i neizbježnu štetu. Kič ne ostavlja prostor za drugo i drugačije, ne oduševljava se anomalijama, ne veseli se digresijama. Kič hoće da je sve jedno s drugim izjednačeno, sve jedno pred drugim identično, uhodano, disciplinirano, čisto i neprohodno. Kič hoće da jedno za drugim stoji u pravocrtnoj koloni samorazumljiva slijeda bez uzbuđenja i iznenađenja. Napustiti red značilo bi prijestup i izdaju; izdati znači napustiti redove i otići u nepoznato.

Kako se otkriva

Njegova se vojska odmetnika ni za što nije borila očajnije i uzaludnije, doli za pravo da budu drugačiji. Vojska odmetnika, a opet vojska? Otkrit će mi kasnije: isto je, isto je to što na odvojenim stranama vidiš. Ali otkrit će to polako, svlačeći naramenicu po naramenicu koje čvrsto drže u svom korzetu stegnutu puninu zadovoljstva otkrivanja. I doći će onda ta njegova nerazumljiva istina bez pravilnosti i reda, slučajno, posve slučajno i nenadano, kao što je Tomašu u košari niz rijeku stigla Tereza, napuštena i nezbrinuta. Kao što mu je stigla kao odstupanje i digresija od uhodana toka njegova života, stigla mu je kao žena pored kojom će spavati unatoč tome što pored žena nije spavao, s kojom će dijeliti više od iskoristivosti kreveta premda je krevet u društvu žene samo za jedno bio iskoristiv.

Tereza će se dogoditi Tomašu kao što se Sabini dogodila slučajna crvena mrlja na njezinoj slici, crvena mrlja kao greška, ali crvena mrlja koju će zavoljeti upravo zato što kvari sklad kompozicije, što se doima poput pukotine. Sabina će misliti: Ovu sam sliku upropastila. Kapnula mi je na nju crvena boja. Najprije sam bila nesretna, a onda mi se ta mrlja počela sviđati, jer je izgledala kao pukotina. Kao da gradilište više nije pravo gradilište nego obična kazališna dekoracija. Savršen red i nepogrešiv sklad ujednačenih elemenata, lijepi se kao fasada i kao što je to na Sabininim slikama, naprijed stoji samorazumljiva laž, a otraga nerazumljiva istina. 

Neintencionalna ljepota, slučajnost kao što je to bila Tereza – Tomaševa žena, jedina do koje mu je bilo stalo, do nje koja je na drugoj strani svih es muss sein (to mora biti), do nje rođene iz šest slučajnosti, do nje koja je onkraj svake njegove dotadašnje pravilnosti, koja pliva mutna i ožalošćena onkraj uobičajenog toka uređenosti njegovih avantura, do nje koja nema nikakve veze sa svim onim što je moralo biti, koja se dogodila upravo kao ono što se uopće nije moralo dogoditi, koja je na sivo platno njegova života kapnula kao crvena mrlja.

Tereza je svoju dušu držala sramežljivo stisnutu podno svoje fasade, nesposobna da je pronađe u ogledalu, pronalazeći u tom ogledalu prije istost sa svojom majkom doli traženu neobičnost svoje vlastitosti. Tereza je došla Tomašu da bi pobjegla iz majčina svijeta, u kojemu su sva tijela bila jednaka. Došla je k njemu da bi njeno tijelo postalo jedinstveno i nezamjenjivo. No dogodilo se drugačije, dogodilo se to da je on ponovno nacrtao znak jednakosti između nje i drugih… Tako ju je ponovno poslao u svijet iz kojeg je htjela pobjeći. Tomašev glas izvukao je na površinu Terezinu dušu skrivenu negdje u utrobi, isprva je oslobađajući od agonije vječnog povratka majčina izraza na njezinom licu, istosti svih tijela u njezinom tijelu, neizbježnosti svačije sudbine u njenoj sudbini. Tomašev glas izvukao je onu neobičnost koju je toliko silno željela, jedinstvenost ljudskog ja koje se krije upravo u onome što je na čovjeku nezamislivo. Jer predočiti sebi možemo samo ono što je u svim ljudima isto, što im je zajedničko (ono isto koje se svodi na kič i na drugi kič odaziva). Pojedinačno ja jest ono različito od zajedničkog, pojedinačno ja ona je nepravilnost i pogreška koja će rasporiti rupu razumljive istine kiča, istosti, svejednosti.

No te naizgledne razlike bliske su si do nepodnošljivosti. Jer Tomaš, premda je htio sve te žene, želeći na njima ono što je uvijek drugačije, uživajući u onome što nikada nije isto, od žudnje za različitim i nepravilnim, načinio je potkožnu istost u pravilnosti. To je bio njegov obrazac, to je bila njegova pravilnost, njegovo ponavljanje i povratak. I upravo je to ponavljanje istog tjeralo Terezu da se ne osjeća različitom, drugačijom od ostalih žena i da ju čovjek, čijim je glasom istisnula dušu iz svoje utrobe, natrag u tu istu utrobu vrati.

Kako se izmiče

A ljubav? Što je s ljubavi među tim ljubavnim pričama? Što mi je od ljubavi Kundera ostavio, što mi je o ljubavi pokazao drugačije nego što je to itko drugi prije njega učinio? Koja je razlika u načinu na koji se njegovi likovi u riječima vole? Kao što sam rekla, likovi se ne rađaju iz majčina tijela, nego iz situacije, rečenice, metafore u kojoj je kao u orahovoj ljusci skrivena neka osnovna ljudska mogućnost… mogućnost o kojoj autor misli da je još nitko nije otkrio ili da o njoj još nitko ništa bitno nije rekao. Iz metafore? No nije li metafora ta tajna sličnost, nevidljiva nit ili spona koja vezuje ono što je drugačije i stišće ih čarobnim žuborom njihovih naizgled odvojenih tokova? Nije li metafora taj trenutak prepoznavanja, kao što je Tomaš prepoznao svoje usne u usnama svoga sina, a Tereza lice svoje majke koje se na njezinom licu nameće, potiskujući dušu natrag, natrag u neizrečeno, neizraženo, nevidljivo, neiznenađujuće isto bez vlastite posebnosti?

A ljubav, dakle? I ljubav počinje metaforom. Drugim riječima, ljubav počinje u trenutku kada žena upiše svoju prvu riječ u našu poetičku memoriju.  No ispod neobičnosti njegovih likova i načina njihove reprezentacije kriju se najstarije mitološke maske muškosti i ženskosti: dihotomija između tradicionalno pohotnog muškarca koji svom libidu ne može uskratiti znatiželju, čak ni za ljubav ženi do koje mu je „jedino stalo“ i obiteljskog muškarca koji se svojoj mirnoći i tradicionalnosti unatoč posebno teško odupire fatalnosti nedostižne, emocionalno nedostupne hladne žene. Ženska karakterizacija? Podjednako plošna, svim naizglednim posebnostima unatoč: Tereza, neobrazovana, pomalo primitivna i plaha seljančica, vođena nagonom za nečim višim kojemu ostaje nedorasla, slaba i pomirena s tim što je slaba i što slabima i pripada te kao takva, osjeća uzbuđenje zbog toga što se pokorava. Ovisna, cijelim svojim bićem, o muškarcu koji nosi ključ njezina identitetskog buđenja.

S druge je strane Sabina: hladnija, neovisnija, seksualnija, emotivno nedostupna žena, čiji je identitet niknuo iz lanaca izdaje. Izdaja je postala samostalni ponavljajući motiv njezina života. Da nisam imala iskustva s Kunderinim razumijevanjem žena u ostalim djelima, možda se ne bih usudila natezati ovu figuru izdaje do potencijalne metafore osamostaljene žene, čiji je život protekao u znaku izdaje uslijed izdaje svoje rodne uloge. (U ljubavnoj poeziji svih vremena žena čezne za tim da bude potisnuta teretom muškog tijela.) Bilo bi nesmotreno od mene prepoznavati očaj i slabost samo na jednoj strani rodne ljestvice. Kundera i muške i ženske likove čini podjednako očajnima. No oni su očigledno očajni u već postojećoj maniri rodnih uloga i ljubavne priče među njima – i ma koliko naizgled te ljubavne priče neobične bile, bivaju neobične samo svojom fasadom. Kunderin kič potkožnog je tipa. Ne stoji kao fasada koliko se nalazi u temeljima njegove književne arhitek(s)ture. 

No, ljubav dakle. Ljubav se Terezi dogodila dok je sa šanka nosila konjak za Tomaša i nastojala pročitati tu slučajnost – kako je moguće da upravo sada, dok nosi konjak nepoznatom muškarcu koji joj se sviđa, čuje Beethovena (očito, za nju glasnika određene neobjašnjive povezanosti između Tomaša i njezine „duše“)? U nužnosti nema čarolija, a slučajnost ih je puna. Ljubav će metaforički vezivati, pronalaziti podudarnosti i čitati ih kao potpis sudbine, činiti od njih mističnu kozmičku pravilnost koja u svom događaju nosi težinu važnosti našeg života. Ako ljubav treba biti nezaboravna, oko nje se moraju okupljati slučajnosti…

Čovjek, vođen svojim smislom za lijepo, pretvara slučajni događaj u motiv koji će zauvijek ostati u skladbi njegova života. Vraćat će mu se, ponavljat će ga… Čovjek i ne znajući komponira svoj život prema zakonima ljepote. Umjetnosti su stoga satkane u vraćanjima ponavljajućem motivu, priče se vole vraćati na svoju polazišnu točku, ljubavi se vole otkrivati u neobičnosti istoga. U neobičnosti istoga! U tom susretu onoga što smo držali odvojenim u onom odmaku koji se u već nebrojenom ponavljanju samo taj put ponovi drugačije, ponovio kao prvi i posljednji put… ili ne? Ili se dogodi tako da kompozicija upije u sebe ono što je bilo drugačije i muči je uređivanjima i usklađivanjima dok ne posustane, dok i sama ne postane dio obrasca, dio istog, kič svoje vrste.

Kao što je Tereza odabirom Tomaša – Tomaša koji joj je trebao dopustiti da bude posebna – vratila sebe osjećaju bivanja iste i nevažno neposebne. Kao što je Sabina od anomalije koja je slučajno načinila njezinu sliku posebnom napravila cijeli niz slika s istim motivom posebnosti, pronalazeći tako neki drugi svoj obrazac. Kao što je ista ta Sabina, ovisna o nepoznatom, ovisna o izdaji političkog i obiteljskog reda, od same izdaje načinila pravilo kojemu ne može pobjeći, načinila cikličnu struju svog života, koja nikada ništa ne čini drugačije. Sabina, koja je od serije odlaženja i napuštanja obrasca načinila obrazac napuštanja kojemu nikada nije mogla pobjeći.

Kako se vrti u krug

Kič? Totalitarni kič vječnog vraćanja. I kako se boriti protiv takva totalitarna režima vječnog ponavljanja istog, kada se i oni koji se bore protiv takozvanih totalitarnih režima teško mogu boriti isključivo sumnjama i zapitkivanjima. I njima su potrebne njihove izvjesnosti i jednostavne istine, istine razumljive što većem broju ljudi, istine kao jasni obrasci kojima jedno prepoznajemo u drugome, jedno s drugim povezujemo, jedno s drugim poistovjećujemo. Do kad? Do koje granice? Do nevidljive granice podno različitih boja i tonova, koje jedan motiv vežu uz drugi na osnovi njihove neobične istosti. Do te granice koja metaforičku ljepotu ljubavi na osnovi usporedbe kao da vezuje uz nametljivi kič istosti, tjerajući da se, loveći jedna drugu, vrte u krug i izazivaju vrtoglavicu – vrtoglavicu koja nas vuče natrag dubinama iz kojih smo na fasadi svoga lica željeli istisnuti ljepotu kao grešku, kao drugost, kao svoje drugačije od istih koje nas čini neobično svojima. Ta vrtoglavica nije strah od pada, već nešto sasvim drugo. Vrtoglavica znači da nas dubina ispod nas privlači, mami, da izaziva u nama čežnju za padom, kojoj se izbezumljeni suprotstavljamo.

Bol Kunderina pisma otkrila se u toj tankoj granici, jer možda ni on nije mogao podnijeti pogled na to kako se polovi ljudske egzistencije približavaju i dodiruju, tako da nema više razlike… tako da sve postaje isto. I sve postaje kič. A bez tog posebnog motiva, bez te neobične slučajnosti koja se dogodila mimo svakog unificiranog pravila, onkraj svakog es muss sein, bez tog slučajnog, neplanskog i kao takvog posebnog motiva, koji motiv razabrati, koji motiv prepoznati u svojoj posebnosti ako su motivi tako voljni skliznuti u nepodnošljivu lakoću (su)postojanja bez razlike? I što s tim motivom učiniti ako se čak i pored njegove posebnosti nijedan od odmetnika i nijedna od odmetnica ne uspijevaju otrgnuti unutarnjem obrascu, repetitornoj istosti, koja specifičnost tog motiva, u konačnici čini nebitnim.

Kako se vraća…

Na početku se samo pozvao na Nietzschea, pa nisam htjela u tu košaru trpati i ljubavnika koji je mogao izvesti nešto drugačije, reći mi o ljubavi nešto drugo, nekim drugim riječima. I voljela bih Kunderu zbog toga što njegove riječi diraju ista mjesta drugačije, ali kako objasniti da neka mjesta ne dotiče uopće? Agonija vječnog vraćanja ima svoju posebnost u istome i žao mi je što je tu točku, više nesvjesno i bez potrebite nježnosti, tek očešao, samo jednom, nespretno i razočaravajuće. No dogodilo se da me upravo tom greškom vratio istom teškom filozofskom koritu u kojem je zanesenoj tako lako tonuti. A Heraklitovo korito, koje si tek spomenuo ovlaš, kao iz kakve pristojnosti prema obrazovanju i poznavanju važnih misli? A nikada nećeš dva puta zagaziti u istu rijeku? Greška koju je počinio bila je greška iz dosljednosti prema istome, ne uvidjevši drugu stranu vječnog vraćanja.

Vječno vraćanje – kojim je Kundera otvorio naš susret nemilo me podsjećajući na sablasni dodir nekih starih ljubavi – može biti agonija kao težina nemogućnosti da se išta ikada dogodi drugačije. No vječno vraćanje ima i posve drugačije tumačenje koje se očito s Kunderom nije razumjelo. Umjesto agonije, vječno vraćanje može biti i prilika da se uči i upoznaje sve dok se ne pronađe ono lijepo u stvarima kako bi se moglo postati onim koji i čini stvari lijepima. Sve to drugo i drugačije koje je Tomaša zvalo drugim ženama, sve to moglo se naći u jednoj ženi, to duboko u njezinoj utrobi skriveno, što dublje, to drugačije, što niže, to divlje, što niže, to posebnije, što posebnije, to više njeno, samo njeno, koje se ne može naći igdje drugdje, kao nektar njezine esencije. Jer upoznavati znači roniti po nutrini unutarnjeg, gdje više nema nikakva mjesta, gdje ostaje samo tekući mlaz poticanja nikad ponovljena i nikad ista života.

Vječno se vraćati znači upoznati toliko da se zavole greške, upoznati toliko da se baš zbog grešaka i voli i naći ljepotu ne bi li se posljedično i gotovo slučajno lijepim i postalo.
Unatoč vrsnosti njegove riječi i unatoč kvaliteti njegove strpljive preciznosti da poveže i uveže te sitne slučajnosti u fantastičnu estetsku kompoziciju nezanemariva filozofska značaja, Kundera si je dosudio, čini se, isto sudbinu kao i svojoj vojsci odmetnika. Od silna uzdizanja onog što obrascu izmiče, onog drugog i drugačijeg podno istog, svoj obrazac je načinio i sve sveo na mučne, trpne i patničke odaje vječnog vraćanja.

I tako je svaku razliku, zaokruživši polove nedvosmisleno, sve na isto sveo i ostavio samo žrtveni očaj.

…i prije no što se napusti

Neobičnost koja me zatekla bila je osobna, intimna i kao takva samo moja. Neobičnost da se začudim kako me ta stara korita uvijek nađu čak i kada mislim da sam im pobjegla. Pa sam se i ja zapitala kako to, kako to da se od svih imena baš njegovo tu našlo. Jer sam ga tražila. Jer obrazac istog nije samo fasada kiča koliko i dio koji čuči iznutra, kao korito. Ali samo kao korito. I svejedno je. Jer u „istu“ rijeku koja njime teče nikada neću ugaziti dvaput. I za razliku od Kundere koji je – nepogrješivoj ljepoti svoga jezika unatoč – zaokružio put u istoj točki i zatvorio prolaz drugome, Nietzscheu ću se sa zadovoljstvom vječno vraćati jer sa svakim ću povratkom u istom naći nešto drugo. Možda kod Nietzschea neobičnost u istome, za razliku od Kunderine istosti u (samo nominalno) neobičnome. Umjesto nepodnošljive lakoće postojanja, možda ljepotu njegove težine.

(U zaključku, zahvaljujem na svodništvu. Kundera je jedan korektan i solidan ljubavnik. Vrijedi svake lipe. Ali kao što je Tomaš konstatirao za svoje ljubavnice… s njima se priliježe… s njima se ne sanja. I nakon što su Kundera i njegove ljubavnice riječi obavili svoje, nema potrebe zadržavati ih u krevetu.)