Jesen obično donosi najveći broj, što novih serija, što novih epizoda starih favorita na male ekrane.

A žanr uz koji jesen nekako posebno ide ruku pod ruku je horor. I bez ludnice Noći vještica koja iz godine u godinu sve više oživljava i kod nas, nešto je u tim noćima koje sve ranije padaju, zapusima vjetra koji nose otpalo lišće i maglovitom ozračju svuda oko nas zbog čega je valjda King odlučio većinu svojih radnji smjestiti baš u New England u doba jeseni.

Valjda on zna najbolje.

Provjereno

I ova jesen je (bila) poprilično plodna za sve ljubitelje televizijskog horora. Što se tiče starih favorita, American Horror Story zakoračila je u svoju osmu sezonu, donijevši nam ove jeseni svoju viziju apokalipse. Više nego ikada oslonila se na neke uspješnice iz ranijih sezona pa su se tako vratili fanovima omiljeni likovi koje već neko vrijeme nismo vidjeli.

Riječ je zapravo o jednoj solidnoj mješavini horor elemenata, političke satire i bizarnog humora.

No pojavili su se i neki novi, a poseban je gušt kada iza jednih i drugih stoje isti glumci i glumice, ali to izvode dovoljno vješto da se istovremeno možemo diviti Evanu Petersu i Sari Paulson, ali ih i ne promatrati pritom kao njih same već kao sve te različite likove kojima nas uveseljavaju.

Što se tiče toga koliko je sama serija ''strašna'', o tome bi se dalo raspravljati (uostalom, to vrijedi i za svaki drugi horor), no kao i sve što potpisuje Ryan Murphy, riječ je zapravo o jednoj solidnoj mješavini horor elemenata, političke satire i bizarnog humora koju naprosto voliš ili ne voliš, a ako je voliš, u svakoj sezoni ove serije možeš pronaći nešto za sebe. Po mojem skromnom fanovskom mišljenju, u Apocalypseu možda i više nego ikad prije.

Ljubitelji horor klasika znaju i da je malo što strašnije od – obitelji. Isijavanje, Rosemaryna beba, Carrie... pa sve do novijih ostvarenja poput Krampusa i Hereditarya (...) horori se često poigravaju već složenim i bolnim odnosima među članovima obitelji koje elementi paranormalnog ili kakav pomahnitali ubojica samo trebaju dodatno raspiriti i dobije se horor kakav se samo može poželjeti. Zaista, ima li ponekad većeg horora od obiteljskog ručka?

Uvijek tražene uklete kuće

Na tu kartu igra novi favorit ove jeseni, The Haunting of Hill House. Doduše, i u ovom slučaju nije sve baš posve novo, serija se temelji na romanu koji je već imao nekoliko ekranizacija, ali upravo su ovojesensku mnogi proglasili najuspješnijom. Obitelj s malom djecom useli se u staru kuću za koju se ispostavi da ima još neke skrivene stanovnike. Zvuči poznato?

Dobijemo zanimljivu seriju koja nas vodi na putovanje kroz vrijeme, uvodi nas u začarani krug u kojem je najveći horor nemogućnost bijega od sebe i mudro ostavlja neke zagonetke neriješenima.

Možda je čar horor uspješnica baš u zapravo poprilično ograničenom repertoaru zapleta kojima raspolažu, pa ipak se nekako i dalje svi tvorci trude napraviti nešto novo i originalno.

Koliko su u tome uspjeli nešto je što svaki gledatelj mora procijeniti za sebe, ali u slučaju ove serije zanimljivo je što se svidjela i mnogima koji nisu ljubitelji žanra jer je najveću prednost ipak dala svojim likovima.

Svaki od njih bori se s nekim vlastitim unutarnjim demonima, a kada tome još pridodamo one koji im zaista opsjedaju kuću, dobijemo zanimljivu seriju koja nas vodi na putovanje kroz vrijeme, uvodi nas u začarani krug u kojem je najveći horor nemogućnost bijega od sebe i mudro ostavlja neke zagonetke neriješenima.

Sabrina se vratila

Novo-staro možda je moto ove jeseni jer na male ekrane vratila se i Sabrina, mala vještica. A opet, nije se toliko vratila koliko je zapravo došla neka posve nova Sabrina. Za razliku od humoristične serije ''Sabrina, the Teenage Witch'' iz 1996. godine ovogodišnja verzija, ''The Chilling Adventures of Sabrina'', mračnijeg je humora od svoje prethodnice, vjernija stripu, a opet dovoljno neopterećena i zabavna da se može svidjeti svim uzrastima.

Iznenađujuće je zapravo koliko ozbiljno ova serija pristupa svojim paranormalnim elementima.

U naslovnoj ulozi uvjerljiva je Kiernan Shipka (koju smo prvi put upoznali kao Sally Draper u seriji Mad Men), ali i sporedni dio mlađe glumačke postave ne razočarava, dok bih od starije ekipe izdvojila Mirandu Otto, najpoznatiju po ulozi Eowyn u Gospodaru prstenova, kao na prvi pogled zločestiju od dvije Sabrinine tetke, ali na koncu ipak dobronamjernu Zeldu.

Iznenađujuće je zapravo koliko ozbiljno ova serija pristupa svojim paranormalnim elementima, pa tako zbilja nemamo dojam da je sve nabacano zbrda-zdola kako to često biva u horor serijama ipak prvenstveno namijenjenima tinejdžerskoj publici, već je svaki rep radnje poprilično solidno zavezan, a druga sezona navodno će donijeti nešto posve novo i neočekivano, poručuju autori.

Paranormalno na sve strane

Za one kojima posebno zadovoljstvo pruža kada prije epizode pročitaju da se ono što slijedi temelji na istinitim događajima i osobama, Netflix je pripremio šest kratkih, ali slatkih poludokumentarističkih epizoda nove serije Haunted.

U svakoj od njih ljudi progovaraju o svojim paranormalnim iskustvima, često ponovno povezanima s obiteljskim i osobnim traumama, a vidimo i igrani prikaz iskustava koja prepričavaju.

Zaredale su se i naknadne rasprave među gledateljima o tome u kolikoj je mjeri to sve namješteno i lažno.

Naravno, zaredale su se i naknadne rasprave među gledateljima o tome u kolikoj je mjeri to sve namješteno i lažno, no ako vam to nije bitno te gore spomenuti natpis doživljavate više kao zabavni uvod u epizodu nego kao nešto obvezujuće, to vam neće smetati da potrošite malo vremena uz ovu laganu zabavu u kojoj čak ima elemenata romantike, pa tako saznamo da je jedna žena i muža ostavila zbog vjernosti demonu koji je uz nju ipak bio malo duže, a nakon što se udala počeo je pokazivati znakove posesivnosti.

Još jedna serija koja nam donosi šest obično kratkih epizoda po sezoni, a ove jeseni imali smo prilike pogledati drugu, jest Lore. Riječ je o antologijskoj seriji koja nam u svakoj epizodi predstavlja neku lokalnu/urbanu legendu iz svijeta horora.

Bilo da pobliže upoznajemo horor fanovima poznatu priču o ukletoj lutki Robertu, irske narodne predaje o vilenjacima, legende o vukodlacima ili priču o mađarskoj grofici Bathory koja je mladost i ljepotu održavala kupanjem u kotlu djevičanske krvi svojih brojnih žrtava, uz uživanje u svim elementima horora ponavljamo i neke elemente gradiva povijesti koje smo u udžbenicima mogli pročitati u onim ''Za one koji žele znati više'' – rubrikama koje su uvijek sadržavale najzanimljivije podatke koji se nikada ne bi pojavili u ispitima.

Sve u svemu, novo-stara jesen horora nudi ponešto za svakog ljubitelja žanra, ali i poneka bi zalutala ovčica mogla u ovom šarolikom društvu, koje se iskusnijim horor gledateljima ipak već pomalo stapa u jedan veliki ''monster mash'', pronaći nešto za sebe.