Već sam dugo zagrižena ljubiteljica horora, a i duže sam još zagriženija ljubiteljica književnosti, no moram priznati da sam tek nedavno spojila te dvije ljubavi i počela temeljitije istraživati žanr horora u svijetu književnosti (ako ne računamo neizostavnu stavku u pubertetu – fazu R. L. Stinea). Stoga je moje iznenađenje bilo veliko kada sam nedavno ponovno pogledala kultni klasik ''Rosemarynu bebu'' Romana Polanskog iz 1968. godine i ugledala one, nama čitateljima toliko drage, riječi – ''based on a novel'' – koje nam daju do znanja da imamo priliku još jednom zakoračiti u svijet neke zanimljive filmske priče, ali vjerojatno u još boljem obliku.

U slučaju Rosemaryne bebe za mene je uslijedilo još jedno ugodno iznenađenje. Nakon što sam požurila u knjižnicu i bacila se na roman Ire Levina izdan samo godinu prije filmske ekranizacije, ustanovila sam da je film toliko vjerno prenio knjigu na ekran da sam razlike doslovno brojala na prste i nije mi bila potrebna treća ruka da ih nabrojim sve. Zbilja je riječ samo o sitnicama, a film je toliko kvalitetan da bi se samo netko tko nije filmofil mogao zapitati zašto su nam onda uopće potrebne jedna i druga verzija.

Horor je žanr koji se često smatra površnim, no mislim da je stvoriti kvalitetan horor zapravo nešto vrijedno divljenja. Posebno kada je strašno ono što nam cijelo vrijeme izmiče, ono čega zapravo nema. Tu ne pomažu specijalni efekti i možda je baš u tome tajna tih dobrih starih horora koje većina današnjih ne uspijeva nadmašiti. Kada bih trebala prevesti englesku riječ suspense, a ne bih se mogla sjetiti hrvatske riječi koja bi bila najbolji prijevod (kao što je trenutno slučaj), samo bih rekla da je suspense onaj osjećaj koji imaš dok gledaš ili čitaš Rosemarynu bebu. Lagana jeza puna iščekivanja. Nema tu previše ''strašnih'' scena, sve je nekako zakukuljeno i sve je iza ugla i upravo je to ono što te cijelo vrijeme drži na rubu stolice i živaca.

Što se romana tiče, Levin piše poprilično minimalistički. On nije jedan od onih koji će reći u dvije rečenice ono što mogu u jednoj. Pa ipak, čak i meni koja ne bih imala ništa protiv da su i Proustove rečenice bile još dulje, u ovom slučaju to uopće ne smeta. Naprotiv, Levin piše savršenim stilom za žanr kratke priče, osim što on tim stilom napiše kraći roman – što je, objektivnost na stranu, još bolje.

Rosemary je mlada, nedavno udana žena koja se s voljenim mužem preseli u novi stan unatoč prijateljevim upozorenjima da je riječ o zgradi u kojoj su se već događale neobične i zastrašujuće stvari. Vrlo brzo nakon njihovog useljenja takve se stvari počnu događati ponovno, a da nisam prethodno gledala film, vjerojatno mi do samog kraja romana ne bi bilo potpuno jasno događaju li se one zaista ili, kako tvrde neki likovi, samo u Rosemarynoj glavi.

Uživala sam i u Levinovom smislu za humor, koji je također veoma suptilan. Naime, toliko je dobro utkan u njegovu minimalističku prozu da bi nam lako promaknuo ako se ne uživimo u ton knjige. Ali jedan od očitih primjera jest kada Rosemary ustanovi da se jedan od glavnih negativaca u čijem se domu okupljaju sotonisti zapravo ne nalazi u Dubrovniku, gdje joj je lagao da je otputovao (fun fact – on upravo Dubrovnik smatra najljepšim gradom na svijetu), pa odluči ignorirati njegove pokušaje da joj se obrati i samo mu odbrusi da zašuti jer je u Dubrovniku i stoga ga ne može čuti.

Cijela ova priča ne zaboravlja se lako. Moram priznati da ne znam hoću li tako skoro moći pogledati kuhinjski nož, a da se ne sjetim Rosemary. Levinovi su likovi toliko živopisni da zaista dugo ostanu s vama, pogotovo s obzirom na to da su oživljeni s tako malo riječi. Možda to i nije toliko neobično, ali vrijedno je divljenja meni, koja u dubini duše kada čujem riječ roman ipak pomislim na nešto rusko, tvrdo ukoričeno i s minimalno 300 stranica – samo u prvom dijelu.

Treće je ugodno iznenađenje za mene uslijedilo kada sam saznala da je Ira Levin napisao i roman Stepfordske supruge, nakon čega sam ponovno pojurila u knjižnicu i ni taj se put nisam razočarala. Time je potvrđeno još nešto – Rosemary nije slučajno glavni lik romana (baš kao što nije slučajnost ni to što se drugi spomenuti roman ne zove Stepfordski muževi), a odnosi muških i ženskih likova u Levinovim djelima mogli bi i danas pokrenuti brojne zanimljive rasprave, posebno u doba kada riječ feminizam postaje toliko omražena da se vode polemike oko same njene definicije. No to je već jedna druga priča.

U svakom slučaju, Ira Levin ime je koje može biti as u rukavu svima onima koji se nađu u (ne)prilici da im netko spočitne da je njihova ljubav prema hororima nešto plitko. Rosemaryna beba strašna je i ako se s njom ne susrećete po prvi put, a elementi horora ukomponirani su u kritiku društva koja je aktualna i danas, što je možda ipak Levinova najveća ostavština. Ne da bi horor nužno bio plitak da je direktniji, no time ću se pozabaviti na sljedećim postajama svojeg putovanja po književnom svijetu horora. Rosemaryna beba bila je i više nego dobar početak.