Sjećanja... Ah, sjećanja me ponekad proždiru. Guše me i dave i čupaju na sve strane, razvlačeći moj um i nutrinu, rastačući me i kidajući. Sjećanja... Sjećanja me ponekad proždiru.

Bilo je rano proljeće. Neobično toplo i mirisno nakon nekoliko hladnijih godina. Sve je bilo dobro i obično, ali mene je morio neki čudan nemir koji se nije dao opisati. Nešto se micalo u mojoj duši, mreškalo i gibalo, nešto neopisivo i nelagodno. Odlučila sam tome ne pridavati pozornost. Hodala sam i koračala kroz dane, tjedni su se slagali jedan na drugi, a moj unutarnji nemir je rastao i bujao, prelijevao se preko moje kože, isparavao iz mojih riječi, migoljio se kao sjene iz mojih očiju. Moj unutarnji nemir se oblikovao u nešto živo i prijeteće. Kako živjeti u ovom svijetu kao čovjek, kako ga kušati i posjedovati kad ne možemo zauzdati i pokoriti nešto tako svoje kao vlastito tijelo? Kako ga nositi kroz prostor i vrijeme kada nam je nerazumljivo, oporo i tuđe? Kako se spasiti od boli koja izvire iznutra i kida i gazi i slama sve ono što nas treba činiti lijepim i svojim, željenim i voljenim?

 

Što znače boje u mome oku i mirisi u mojim nosnicama, svijet koji me prožima i prosijava kao što kolovoško sunce probija svojim zrakama kroz lišće tako da ponekad ne znam gdje prestajem ja a počinje svijet?

Otišla sam onome koji uvijek odnese moje brige, primi ih bez pitanja. Sjela sam pred more i dugo ga gledala. Plaža je bila pusta i prazna, oslobođena svih bića i zvukova osim glasa mora. Gibalo se i valjalo, brisalo granice obale i prelijevalo se kao da diše, kao da se isteže želeći uhvatiti moja stopala, bosa i hladna. Gledala sam more i more je gledalo mene. Tako sam mu htjela predati svoj nemir, dati mu da iščupa svojim mokrim rukama tu ružnoću koja mi se usadila u biće, koja me plašila, činila me tako nemoćnom i samom. Ono se mirno valjalo i šuškalo. Plesala sam na finoj granici beznađa i lucidnosti, okupana očajem i mirisom soli, boreći se i gušeći od života koji me mučio, rastezao i skupljao, a sve je u meni bjesnilo i vikalo. I ništa nije mirisalo na mir, ništa nije mirisalo na utjehu. I tada, baš tada kad su moje ruke postale jednostavno preumorne, a moje noge preteške, kada više nisam imala ni grama snage ni volje, pogodila me misao, bljesnula je u mome umu i sve je odjednom stalo, sve se utišalo i nekako čudno ispraznilo. Prelila me jasnoća.

Ne znam jeste li ikada doživjeli onaj trenutak savršene čistoće uma, apsolutne jasnoće koja sine i potjera tisuće žmaraca niz kralježnicu i strujom prožme kožu koja postane osjetljiva i čvrsta, napeta od začudnosti? Ja sam ga doživjela tog ranog proljeća sjedeći na pustoj obali mora dok sam uranjala bosa stopala u njegovo tijelo. Otpustila sam. Jednostavno sam sve otpustila i zahvalila na toj muci koje sam se prije par trenutaka tako silovito željela riješiti. Iskreno sam zahvalila na prilici da iskusnim nešto tako moćno i veliko i mračno i da mi to bude prilika za rast. Što znači jedan život? Što znače boje u mome oku i mirisi u mojim nosnicama, svijet koji me prožima i prosijava kao što kolovoško sunce probija svojim zrakama kroz lišće tako da ponekad ne znam gdje prestajem ja a počinje svijet? Ovdje sam samo danas. Samo sada. Ne jučer, ne sutra, sada. I to sada ne smijem potrošiti uzalud. Ne želim.

Kad sam došla kući tog proljetnog dana, stala sam ispred police s knjigama, ispred zida od šarenih hrptova. Zaklopila sam oči i postala svjesna trenutka. 

Ne, moje more nije odnijelo nemir, nije ga uzelo. Pomoglo mi je da shvatim da je taj nemir moj. Da sam ga rodila iznutra sebe. I da mogu s njim činiti što mi se prohtije. Razumjela sam da je moj put možda dug i bolan i težak i zahtjevan i ne znam kada završava iako znam gdje. S puno žuljeva na stopalima i srcu, s licem opaljenim od sunca i duše ispucale od žeđi. Moj put se izvija ispred mene. Ali je moj, samo moj. I ja sam ta koja bira hoće li uz njegove ivice živjeti cvijeće ili pustinja. Shvatila sam da će mi ovaj nemir uvijek plesati u grudima, zauzdan, ponekad pospan, ponekad krotak, ponekad divlji i prkosan. Ali više se neće prelijevati preko granica moga bića. Zauzdala sam ga, pokorila i prigrlila kao moj vlastiti orjentir, moju tajnu osobnu zvijer, mog unutarnjeg divljeg jastreba.

Kad sam došla kući tog proljetnog dana, stala sam ispred police s knjigama, ispred zida od šarenih hrptova. Zaklopila sam oči i postala svjesna trenutka. Osjetila sam stopala kako me zebu, a dnom leđa prolaze žmarci poput mrava. U daljini se čula lopta koja odskakuje i vrapci koji se smiju životu. Ja sam koraknula i pružila ruku milujući knjige, koračajući poput slijepca, poput izgubljenog prosjaka pitajući za smjer, tražeći putokaz. Molila sam život da mi kaže što hoće od mene. A knjiga? Nisam je izabrala, odbijam to povjerovati. Zatvorenih očiju izvukla sam je, udahnula i otvorila pa spustila svoje oči na sitna crna slova. "Želim s tobom učiniti ono što proljeće čini trešnjama" I tek tako, spasio me Neruda.

Da, čitajte poeziju. Poezija mi je jednog davnog proljeća spasila život.