Ima nešto utješno u vatri. Živom i nervoznom plamenu, neuhvatljivom poput misli, poput bijesa. Ima nešto utješno u vatri, zatvorenoj iza stakla. Sputanoj i sapetoj. Svojim prstima plazi po svom zatvoru i ostavlja crne otiske. Kao da me panično želi uhvatiti, prodrmati i vratiti u svijet. Prizvati stvarnosti. Uspomene lijeno izviruju i žmirkaju na svjetlu nakon počivanja u tami. U zaboravu. U dubini. 

Ima nešto utješno u vatri, nešto smirujuće i razumljivo i blisko, nešto što mi treba večeras. Sjedi mi na duši knjiga koju sam odložila. Miris čaja od jesenas ubranog šipka. To je dovoljno da mi se nasmiješiš u mislima. 

Nikada te ne bih mogla opisati. Pokušala sam, ali ne mogu te omeđiti riječima. Sve se čine tako hladne i bezlične, skupljene na hrpu tvore nerazumljive rečenice. Iskidane i krnje. Nadilaziš riječi kojima baratam i prekoračuješ ih. Trebala bih ih mnogo, mnogo, a niti onda ne bih te uspjela prenijeti neznacu, opisati osjećaj koji budiš u meni. Zato te čuvam, sebično te čuvam. Ne dijelim te s drugima. Ne želim. Ne mogu.

Moje sjećanje večeras ima miris čempresa koji raste ispred tvoje kuće i okus juga. Vjetra kojem si volio dati da ti šiba lice. Ima obris poznatih ulica malenoga grada uz obalu kojim danas rijetko koračam. Ima lica naših prijatelja koja susrećem i s kojima se grlim na sredini bijelog trga i ispod stare murve. Ima zvuk naših čavrljanja i šala koje samo mi razumijemo. Život je spor i lijen, zima je. Srce mi spava u čežnji. Čežnji za danima koji su nestali, potonuli u požutjelim kalendarima. U iščezlo vrijeme. Kad bih barem mogla presložiti mjesece i godine. Prekrojiti ih. Odrezati viškove i dodati proširenja. Spasiti te od tebe samoga dok sam to još imala prilike učiniti. Jer, nema ništa gore od nemoći. Od osjećaja neuspjeha i propuštene prilike. Od osjećaja da sam te nekako iznevjerila. Od tvojih ramena koje više ne mogu dohvatiti i boje tvoga glasa kojeg više ne mogu čuti. 

Prvo sjećanje u kojem si se sakrio natopljen je mirisom svježe ubrane lavande. Upoznali smo se slučajno. Ja sam tražila nepoznatu adresu. Ti si u naručju nosio punu plahtu svježih cvjetova. Nosnice i grlo ispunio mi je njen reski miris, a koljena su se zakočila od te nenadane eksplozije primorja predanom. Od slike budućeg prijatelja koji se smiješi. Bio si bos, podvrnutih traperica, pokidanih od godina, s ribarskom majicom koja je davno izgubila boje. Tražila sam tebe, a da to nisam ni znala. 

Između zemlje i neba prostire se blizina. Ona je satkana od naših pripadanja i istina koje smo izrekli jedni drugima. Veže nas davno primljeni zagrljaj, šala zbog koje nam je tijelo zatitralo od smijeha. Vežu nas toliki trenuci, ukradeni od nekom drugom danog obećanja da ćemo doći na vrijeme. Vežu nas tajni zapisi koje smo jedni drugima ostavili na srcu. Oči u kojima smo se ogledali. Mi smo darovi. Što dani, što primljeni.  

Svaka od knjiga na mojoj polici svjedok je jednog dijela mene, otiska kojeg sam primila. I proslijedila dalje, svjesno ili nesvjesno. Za mene knjige nisu povezani listovi, crni žigovi na bijelim tijelima. Za mene knjige su talismani, zavjeti i putovi kojima se uvijek isplati koračati. Prilika za let. Uspomene. Nadanja. Davno osluhnute pa prenesene riječi. Ja ne kupujem knjige. Udomljavam ih. Upijam u svoj svijet. Darujem im sigurno utočište i ljubav. I često, vrlo često upoznajem ih s drugima koji ih trebaju. Da ih spase, vrate ples u teške korake, daju snagu za zaveslaj. Da ih podsjete kako biti ljudi. To sam naučila od tebe. Za mene, knjige su život i ljubav još uvijek živa i topla u meni. Rekao si mi jednom da nema ničega ljepšeg od čitanja. Sudjelovanja u vječnoj razmjeni i trajnom darivanju koje se stalno previre i raste, svakim slovom, svakim zarezom. Ono nam daje razumjeti ljepotu i smisao zašto dišemo, zašto sjajimo. Knjige u nama pale svjetlo. One nas čine toplima i svjesnima. Čitajući postajemo katedrale ljudskosti. Nije li to čudesno i nestvarno? Jest, složih se. Čitati je nestvarno. 

Volio si odmoriti glavu na mom ramenu. Volio si crtati krugove u mom dlanu. Volio si da zajedno slušamo Stinga i fado, da zajedno rješavamo križaljke, gledamo u noćno nebo i plovimo negdje daleko, gdje su obale još pitome i prisne, mokre od mora, a ne od suza. Žao mi je što te nisam pozornije slušala. Što nisam čula skrivenu bol u zvuku tvoje trube. Svaka nota otkrivala je tvoju čežnju za izgubljenom srećom. Žao mi je što to nisam razumjela kad je trebalo. Što nisam znala slušati dovoljno detaljno i pozorno. Što te nisam iščupala iz mraka dok nije bilo prekasno. Krivim mladost. Krivim neukost. Krivim svoje srce koje je tada bilo suviše slijepo i gluho. Ovo je sjećanje na prijatelja koga više nema. Na vrijeme jednostavno i nevino, kada smo tako malo znali i razumjeli, a toga smo prekasno postali svjesni. Samo ti si uvijek znao precizno pratiti vodostaj u mojim očima i osjetiti da li je vrijeme da pustiš da se tuga prelije preko mojih kapaka. Ti si moja najtoplija uspomena. I uvijek ćeš biti. Ti si moja najiskrenija radost. Ti si rana koju nosim u duši. Silno mi nedostaješ, prijatelju... 

To kidanje koje se dogodilo u meni kada si odlučio otići, potrgalo me zauvijek. Znam da mi to nisi želio. Znam da to nisi očekivao. Rastvorio si u meni vječnu ranu koja ne poznaje izlječenja. Ne poznaje zaborava. Ne razumije protok vremena. Ne priznaje razum i prihvaćanje. Ona je tupa i čvrsta, postojana poput tvojih očiju i živa poput tvog smijeha. 

Volio si čitati. Obožavala sam tvoju knjižnicu, polumračnu malenu sobu s policama do stropa i zeleni kauč u sredini. Nitko ne stavlja kauč u sredinu sobe. Nitko osim tebe. Rekao si da voliš taj osjećaj da te knjige okružuju sa svih strana, da te grle, da te obujmljuju poput mora. Sada te razumijem. Često si mi posuđivao knjige, i mogla bih ih navesti barem desetak koje su me prelile preko ruba, izmamile u meni neku čudnu i neopisivu toplinu i čuđenje, otvorile pukotine u očima kojima gledam svijet. Pukotine iza kojih vidim širi obzor. Vidim mnoge svjetove. Vidim dugo čuvane tajne. Vidim život i ljepotu u nebrojenim oblicima. Vidim ljude u svim njihovim frekvencijama. I lijepim i zastrašujućim. Razbio si mi mnoge iluzije. Darovao si mi stotine života i imena. Otkrio gdje leži bogatstvo. Gdje čuči snaga. Gdje stanuje vječnost.

Kada sam te posljednji put vidjela rekao si: "Čuvaj mi ovo, cvrčak..." i u ruke mi stavio De Mella. Dao si mi neprocjenjiv poklon. 

I da, sada razumijem, ta knjiga, to si bio ti. Sporost promišljenih riječi, toplina, punoća, jednostavnost, nepatvorena čežnja za srećom, i pripadanje. Jednostavno, obično pripadanje nekome koga zoveš svojim. Ono za čime svatko od nas traga na svoj način, a rijetki pronalaze. Brzo mi je prirasla srcu. 

Osjećaj odvajanja od fizičkog svijeta i disanje paralelnog života. Trenutak kada me stvarnost prodrma, a napeta spona vrati na vlastiti kauč i okruži poznatim obrisima i mirisima doma. To si mi darovao ovom knjigom. Darovao si mi nadu. Spoznaju da mogu drugačije i bolje. Razumijevanje da ovaj svijet nije moja granica. Da nema okove kojima bi me vezao. Da mi poklanja sposobnost da opet osjećam tvoj zagrljaj i čvrste stapke lavande dok je beremo zajedno. Da danima nosim miris zelenih dlanova i osjetim nježno pulsiranje nadražene kože.

Tvoja knjiga leži na stolu pokraj mene. Uvijek mi je blizu. Naučila sam otvarati je po potrebi, uzimati poput propisanog lijeka kada sam loše. Poput obreda koji me liječi. Kada unutra sebe osjećam samoću. Kada sam dobro i kada sam bolje da mi osvijesti ljepotu koja titra u mojoj nutrini, da me opije mirom. Kraj nje je večeras šalica čaja od šipka. Našeg omiljenog. Ako sklopim oči, vidim čemprese kako se izvijaju u mraku i u kojima spavaju ptice. Molitva žabe me ove večeri ponovno dovela do tebe, nešto bliže nego što to čini u običnim danima. Ti mi ležiš na srcu, smješkaš se iza mojih očiju. I sve će opet biti dobro, sve će opet sjesti na svoje mjesto. Doći će ljetno jugo koje se sada čini tako daleko, zagrliti će me umjesto tvojih ruku, a njegov miris podsjetit će me da je ljeto uvijek tu i u dolasku i u meni. 

Da, ima nešto utješno u vatri, posebno večeras. Nešto iskreno, prisno i bolno poput izgubljenog prijatelja.