Volim novine.

Okretati, prevrtati, listati, pa i čitati… Čemu one prema definiciji najviše i služe (dobro ok, nekada su služile i za pakiranje kestena i sjemenki bundeve, a danas dobro dođu i za lov na muhe). A ipak svi znamo da u posljednje vrijeme žive sa sve manje i manje čitatelja, sve manje i manje novinara, ali ponešto marketinga pa se taj dnevni tiskani ritual nastavlja iako postaje ozbiljno klimav… Tomu je doista puno razloga i u njih ovdje nemam namjeru ulaziti, ali samo recimo da je jednostavno riječ o tome da dnevni tiskani sadržaji prečesto ne korespondiraju s interesima i vremenom koje današnji čovjek u dvadesetima i tridesetima godinama života ima… Za druge generacije ne znam i neću suditi…

No već je godinama, normalno uz Novi list, moj novinski predmet ispod ruke Jutarnji list... Naravno, motivaciju i dalje za to pokreće Magazin, prilog koji godinama, ponekad više, ponekad manje, gradi sliku uglednog, ozbiljnog i relevantnog priloga. Razlozi tome vjerojatno uvelike leže u autorima koji su u njemu našli svoje mjesto, a to su među ostalima i trojica od deseterice domaćih pisaca koje bi pronašli na listi koja bi rangirala po indeksu sačinjenom od kritičarske ocjene, narodne popularnosti, javne utjecajnosti.... Riječ je o Miljenku Jergoviću, Jurici Pavičiću i Anti Tomiću. Svaki od njih subotom ugrađuje jedan djelić širokog raspona spisateljske veličine, emocije i inteligencije kojom grade i svoje knjige - Jergović moderniji andrićevsko-krležijanski mix uz možda najljepšu verbalnu estetiku od ovog trojca, Pavičić analitički-dokumentaristički um koji gomilu društve zbilje pretače u logične narative i Ante Tomić mješavnu pitkog crnog humora i ironije kakvu volimo gledati i u filmovima nastalim prema njegovim knjigama. Ne volimo ih stoga samo kada pišu knjige već i u svim drugim oblicima u kojima se javljaju u novinama - recenzijama, prikazima, preporukama knjiga, filmova ili glazbe, a čak i kada rade sadržajne intervjue…

Ne mogu zamisliti domaće autore s toliko jasnom “opinion maker” karizmom i realnom spisateljskom kvalitetom koju vrijedi voljeti i cijeniti. I ove sam subote (31. 10. 2015.) uzeo u ruke Magazin i pročitao ga s jednakim interesom, naravno s nešto većim njihove kolumne “Vijesti iz Liliputa”, “Subotnja matineja” i “Klasa optimist”. A upravo ono o čemu su bile te kolumne je ono što mi je ovu nedjelju navečer pretvorilo u tipkanje. Pavičić je izveo odličnu argumentaciju zašto Laibachov sljedeći nastup ne treba biti u Čavoglavama već na Markovu trgu. Naravno, nije to tekst o lokaciji jednog koncerta već o cijelom nizu društvenih devijacija i iskrivljenosti koje kirurški precizno detektira. Jergović je pak krenuo putem vlastitih sjećanja i određene nostalgije (iako sam siguran da bi drsko rekao kako to nije nostalgija) - njegova tema su Azra i Štulić. Svakako, ni njega ne zanima samo glazba kao takva već je pravo pitanje u što se je preveo taj bunt, revolt, zašto ne rađamo takve mudonje kao što je Štulić i kako je on u svom projektu neuspio… Tomić nije izabrao temu inspiriranu glazbom, ali jest trgovinom. Prisjetio se je tako Diokoma, tj. nasljednika gigantske Jugoplastike i zapitao bi li radnici koji su poginuli kao branitelji, u slučaju da su ostali živi, nakon povratka kao i svi ostali dobili otkaz. I on naravno ima dodatne slojeve teme te se pita o samoj prirodi uronjenosti u konzumerizam koji je nokautirao i vrijedne stvaralačke aspekte bivše države…

Sva tri teksta su zanimljiva i stalna potvrda talenta i vještine koju autori posjeduju, a pogledamo li o čemu su, u suštini zaključiti možemo da su to tri velike i važne teme: pitanje uloge i mogućnosti društvenog revolta (Jergović), pitanje stvaralaštva nasuprot konzumerizmu prožeto privatizacijskim dubiozama (Tomić), pitanje svakodnevnih ideoloških stranputica (Pavičić). Velike i važne teme.

I tada vam prođe kroz glavu - istim riječima, istim tekstom, istim mislima mogli su nam se obratiti i 1995. i 2005., a evo i obraćaju nam se 2015. godine. Sve je tu. Praktički u svim tim godinama Štulića nije bilo i osim studenata Filozofskog na zabavama nikoga više nije bilo briga ni za “Kurvine sinove”, ni “Poljsku u našem srcu”, Jugoplastika/Diokom je jednako propao i prestao proizvoditi šarene plastične artikle, a ideološke dubioze u kolopletu 41/45/91 (a nisu loto brojevi) stalan su proizvod na ponudi dućana zvana hrvatska društveno-politička svakodnevica. Nisam siguran da sam ikada naišao na tako jasan simbol i znak naše “povijesti dugog trajanja” i zarobljenost u krug nalik hrčkovoj kućici. I to su nam pokazala baš ta tri velika, važna i draga pisca.

Naravno, ne vjerujem da su oni za to krivi niti da su neinspirirani. Stvarnost u koju smo zaronili, što svojom voljom, a što pod pritiskom nečije snažne ruke je doista takva već tri desetljeća (možda i duže) i ne možemo očekivati ništa drugo nego da i tri vrhunska književnika postanu dio njenog mozaika. Onaj njegov pozitivniji dio, ali opet samo to - dio. O čemu razmišljaju društvene skupine s manje posvećenosti promišljanju i više impulzivnosti bojim se i pomisliti…

I tada postaneš malo žalostan. Subotnji Magazin ostaje dobro štivo, oni ostaju veliki pisci, ali vi shvatite da ste trideset godina baš vi taj mali hrčak u spomenutoj kućici, ona zaronjena glava od nečije snažne ruke…

Možda taj spomenuti lov na muhe jedini ima smisla...