Kada sam prvi put čitala pozamašnu romančinu Donne Tartt s naslovom Tajna povijest nisam znala da je ta knjiga utrla put novom književnom podžanru koji se naziva dark academia ilitiga mračna akademija. Neka konkretna definicija ovog podžanra zapravo i ne postoji, ali neke od njegovih karakteristika su više ili manje općeprihvaćene, iako i dalje prilično fluidne.

Važna je i pomalo gotička atmosfera, radnja se često događa u jesen uz opalo lišće, kišu i maglu, likovi često promišljaju mračne i teške teme poput egzistencijalizma, okultizma, života i smrti, često su opsesivni i tajanstveni.

Radnja se obično odvija na nekom elitnom sveučilištu ili internatu, često na istočnoj obali SAD-a ili maglovitim engleskim brežuljcima, glavni likovi uglavnom studiraju klasične jezike, književnost, filozofiju ili nešto slično što obično povezujemo s prašnjavim, starim knjigama, polumračnim knjižnicama obloženim mahagonijem i beskrajnim lamentacijama o dotičnoj temi. Uglavnom se radi o skupini koja svojim ponašanjem, boemskim načinom života i estetikom koja priziva neka prošla vremena odskače od ostalih studenata. Oni su iz bogatih, starih obitelji (ili barem žele da ostali misle da je to tako) iznimno posvećeni svojim izučavanjima klasika, uronjeni u Shakespeara, Homera i Sokrata, suvereno vladaju latinskim i starogrčkim ali ipak imaju vremena odavati se drogama, alkoholu i promiskuitetu. Važna je i pomalo gotička atmosfera, radnja se često događa u jesen uz opalo lišće, kišu i maglu, likovi često promišljaju mračne i teške teme poput egzistencijalizma, okultizma, života i smrti, često su opsesivni i tajanstveni.  I naravno, tu je ubojstvo da zavrti radnju. Kao djelo koje je utemeljilo podžanr, Tajna povijest sadrži sve ove elemente. Grupica ekscentričnih studenata na elitnom koledžu u Vermontu, gdje je vrijeme često kišno i maglovito, studira starogrčki pod paskom tajanstvenog, ekscentričnog, briljantnog i karizmatičnog profesora. Tu su i ubojstvo i mračne tajne koje se potom polako, ali stvarno polako  počinju odmotavati.    

Nekoliko godina nakon što sam pročitala Tajnu povijest i kada mi je ona već postala prilično maglovita u sjećanju, počela sam čitati serijal trilera autorice Tane French. Prvi dio pod naslovom U šumi nije važan za ovu temu, kao ni treći (Vjerno susjedstvo) koji su oba prevedena na hrvatski jezik i možete ih pronaći na našim policama. Ono što želim spomenuti je drugi dio serijala, The Likeness, kojeg je hrvatski izdavač iz nekog razloga odlučio preskočiti, a koji je klasičan, školski primjer ovog žanra. Čitajući ovaj roman, obuzeo me neobičan osjećaj prepoznavanja, kao da sam tu knjigu već čitala, iako sam bila posve sigurna da nisam.

Kada sam krenula istraživati i čitati recenzije, shvatila sam da je ono na što me neodoljivo podsjećaju atmosfera, akademsko ozračje, likovi i dinamika među njima, upravo Tajna povijest. Svi elementi su prisutni - bliska skupina snobovskih, ekscentričnih studenata, ubojstvo, komplicirani odnosi i tajne koje pomalo izranjaju u akademskom ozračju i prašnjavoj knjižnici na kampusu. Radnja se većim dijelom odvija na Trinity Collegeu u blizini Dublina. Grupica blisko povezanih studenata književnosti živi zajedno na starom vlastelinskom imanju u blizini i sve vrijeme provode zajedno gotovo se uopće ne miješajući s ostalim studentima. Kad jedna od njih bude brutalno ubijena, glavna junakinja, policijska inspektorica se infiltrira u grupu i pokušava otkriti tko je ubojica. 

Još jedan klasičan primjer žanra je triler Da smo zlikovci britanske autorice  M. L. Rio. Radnja se odvija na malom elitnom konzervatoriju u Illinoisu gdje skupina studenata studira dramu i izvodi isključivo Shakespearova djela. Svi dijelovi formule ovdje su prisutni - elitni koledž i blisko povezana skupina studenata koji su iznimno posvećeni svom studiju. Kad jedan od njih pogine pod sumnjivim okolnostima, postaje jasno da odnosi unutar skupine i nisu tako idilični kako se na početku činilo i klupko laži i intriga se počinje odmotavati. Zvuči poznato? Znam, i meni se povremeno čini da stalno pišem o istoj knjizi, ali unatoč tome sve su mi se zapravo prilično svidjele. 

Moram priznati da je skoro nisam uključila u ovaj tekst jer ne volim pisati negativne recenzije, ali to bi onda značilo da sam na čitanje ove knjige uzalud potrošila vrijeme koje mi nitko nikada neće vratiti.

Kao primjer podžanra često se spominje triler autora Alexa Michaelidesa Djeve moraju umrijeti. Radnja se odvija na koledžu St. Christopher u Cambridgeu, koji sav odiše daškom nekih prošlih vremena, gdje domari s polucilindrima na glavi pale plinske svjetiljke u predvečerje, a lagana izmaglica se izdiže s površine rijeke. Naravno, tu su i brutalna umorstva lijepih studentica, pripadnica elitne klike koja se okuplja oko karizmatičnog profesora koji predaje grčke tragedije. Svi elementi žanra su prisutni, no moram priznati da se ovaj roman ipak, po mom mišljenju, kvalitetom ni izdaleka nije približio do sada spomenutim naslovima. Za moj ukus je tu previše klišeja, neuvjerljivih likova i nezgrapnih dijaloga, jeftine psihologije i pretjeranih pokušaja naglašavanja atmosfere, baš kao da je autor odlučio na silu se ugurati u žanr. Okej knjiga za razbibrigu na plaži, ali ako očekujete nešto više mogli biste se razočarati. Moram priznati da je skoro nisam uključila u ovaj tekst jer ne volim pisati negativne recenzije, ali to bi onda značilo da sam na čitanje ove knjige uzalud potrošila vrijeme koje mi nitko nikada neće vratiti.

Uvod u fiziku katastrofe autorice Marishe Pessl još je jedan pozamašan roman kojeg se spominje kao primjer žanra dark academie,a jedna od najčešćih kritika čitatelja koje možete pročitati na Goodreadsu jest da je loša kopija Tajne povijesti. Kako sam ove dvije knjige pročitala jednu za drugom, moram reći da ses time uopće ne slažem i čitajući te recenzije stječem dojam da uopće nismo čitali iste knjige. Moj je dojam zapravo posve suprotan, nakon ovih nekoliko prije spomenutih “klonova” ovaj se roman baš izdvojio jedinstvenim stilom i glasom glavne junakinje i pripovjedačice Blue, usamljene, prepametne i prenačitane srednjoškolke. Razumijem da njen možda pomalo preforsirani intelektualizam, sulude metafore i usporedbe i korištenje brojnih referenci i fusnota  nekome može ići na živce, ali meni je bila baš simpatična.

Radnja se odvija u elitnoj privatnoj školi u Stocktonu u Sjevernoj Carolini gdje su se nakon godina neprestanog seljenja  mlada Blue i njen otac, arogantni i briljantni akademik Gareth odlučili skrasiti na čak godinu dana, prije nego Blue krene studirati na Harvard. Blue uskoro upada u kliku Aristokrata, grupe srednjoškolaca koji se okupljaju oko karizmatične i tajanstvene profesorice Hannah (okej, da, kad to tako napišem onda vidim da zvuči pomalo formulaično, a kad dodam i da će Hannah završiti mrtva pod nerazjašnjenim okolnostima sama ću sebi iskopati rupu u koju ću upasti vičući “Ali, ne, stvarno, nije to rip-off Tajne povijesti, nijeeeeeeeee….”). Okej, možda radnja u nekim stvarima pomalo i podsjeća na Tajnu povijest, ali meni se zaista svidjela, čemu u prilog govori i činjenica da sam je tijekom godina pročitala čak tri puta. Srećom za mene, kratko pamtim pa mi je rasplet svaki put bio iznenađenje. 

U trileru autorice Ashley Winstead pod naslovom U snovima držim nož, niti u jednom trenutku se ne pojavljuje nož, pa ako ste ljubitelj noževa znajte da ova knjiga neće zadovoljiti vaše apetite. Na naslovnici su umjesto noža škare, i ovaj put to nije varka, škare su doista bitan dio radnje tako da, ljubitelji škara navalite! Šalu na stranu, ovo je triler u kojem se glavna likica (ne želim je nazvati junakinjom jer ona to baš i nije) vraća na kampus elitnog sveučilišta na kojem je studirala. Povod je proslava deset godina diplome na kojem želi svima nabiti na nos kako je lijepa i uspješna, a na okupu se ponovno nalazi sedmorka iz istočne kuće,  nekada blisko povezana i isprepletena skupina prijatelja koju je razdvojilo ubojstvo koje se dogodilo na zadnjoj godini studija. Ubijena je jedna od njih, Jessicina cimerica Heather i za njeno ubojstvo nitko nije uhićen niti osuđen. Isprepliće se nekoliko vremenskih kroz koje malo pomalo otkrivamo što se zapravo dogodilo kao i mnoge tajne koje skriva Sedmorka. Dakle, imamo elitno sveučilište, blisko povezanu kliku popularnih studenata, mnoštvo tajni i ubojstvo, što znači da su osnovni uvjeti žanra ispunjeni. Za punokrvnu dark academiu ipak nedostaje nekoliko elemenata - atmosfera nije tmurna, likovi su malo površniji i prozaičniji, nisu opsjednuti latinskim, starogrčkim ni Shakespeareom i ne nose tvid. 

Također, možda ste primijetili da u ovom tekstu nema čarobnjačkih škola i općenito ni traga fantastici, a to je zato jer oni zaslužuju svoj vlastiti, zasebni tekst kojeg možete nestrpljivo iščekivati a koji se već pomalo kuha. 

Roman The Truants autorice Kate Weinberg nije preveden na hrvatski, ali je na našim policama možete pronaći u engleskom izvorniku. To je još jedan rasni primjerak dark academie koji ispunjava većinu kućica - kampus sveučilišta u Engleskoj, usko povezana grupica studenata opčaranih karizmatičnom i tajanstvenom profesoricom književnosti, ljubavni trokuti (ili četverokuti?), smrt pod nejasnim okolnostima (umorstvo?), tajne, tajne, tajne koje se spooooooro odmooootaaaaavaaaaju.

Svi se slažu oko toga ga je profesorica Lorna naprosto briljantna i studenti dolaze upisati se na to sveučilište samo da bi imali priliku slušati njezina predavanja. No, kad sam kao čitateljica dobila priliku virnuti u njezinu predavaonu i uhvatiti dio predavanja, dobila sam uvid u plitka i prvoloptaška promišljanja o Agathi Christie koja bi nam trebala pokazati koliko je Lorna zaista nevjerojatno intelektualno potkovana i genijalna. Ma nemojte me krivo shvatiti, knjiga uopće nije loša, samo što sam nakon nekoliko toliko sličnih romana sklona cjepidlačenju. Zapravo sam se tokom čitanja pomalo živcirala zbog nekih smjerova u kojima je priča otišla pitajući se kakve sad to veze ima s bilo čime, no rasplet je pokazao da su svi ti naoko nebitni događaji ipak imali smisla. 

Roman Engleby autora Sebastiana Faulksa granično možemo uključiti u ovu priču ali on ispada iz “kalupa”. Za početak, pripovjedač, mladi student Mike Engleby koji pohađa koledž na Cambridgeu nema nikakvu kliku. On je vrlo inteligentan i obrazovan, no iznimno socijalno neprilagođen, bez bliskih prijatelja i sklon većinu vremena provoditi sam. On nam pripovijeda o sebi i svom životu, prisjeća se svoje loše obiteljske situacije, boravka u internatu gdje je bio žrtva sustavnog zlostavljanja, izlaže svoja (uglavnom vrlo kritička) razmišljanja o glazbi, književnosti, politici i općenito svemu što ga okružuje.

Taj njegov distancirani i pomalo snobovski glas me podsjetio na Patricka Batemana, samo malo manje psihotičnog, pa bi mu možda nadimak mogao biti Britanski psiho. Što dublje uranjamo u priču, sve jasnije postaje koliko je zapravo Engleby nepouzdan kao pripovjedač i koliko nam  toga prešućuje (a čini se i samom sebi). Pratimo i njegovu opsjednutost lijepom studenticom Jennifer s kojom ima vrlo malo stvarnih kontakata iako kroz svoj monolog insinuira da među njima postoji nešto više. Kad Jennifer  iznenada nestaje bez traga Engleby postaje sumnjiv policiji koja ga ispituje i pretražuje mu sobu, no ne nalaze ništa. Drugi dio romana nas vodi u Englebyjev odrasli život pa prestaje biti akademski ali postaje progresivno sve više mračan kako počinjemo otkrivati što nam je naš pripovjedač sve prešutio. 

Naravno da naslova koji bi se mogli uklopiti u ovu temu ima još, ali za sada će ovo biti dosta jer sam se već pomalo umorila od silne mračne akademije. Također, možda ste primijetili da u ovom tekstu nema čarobnjačkih škola i općenito ni traga fantastici, a to je zato jer oni zaslužuju svoj vlastiti, zasebni tekst kojeg možete nestrpljivo iščekivati a koji se već pomalo kuha. 

Stay tuned!