Život pisca ne može proći bez savjeta. Prvo će ih dobivati na ulicama, forumima, druženjima od prijatelja, kolega, neznanaca, pogotovo članova obitelji. Slušamo ih, upijamo, gradimo tekstove prema njima rijetko ih propitujući. Sumnja postoji, ali primjedba nikad ne stiže na drugu adresu. U jednom trenutku stvari se obrću te ih sada mi dajemo na ulicama, forumima, druženjima prijateljima, kolegama, neznancima, članovima obitelji. Za neke među nama oni postaju nužna preskripcija za mlađe pisce, ili sredstvo utvrđivanja reda, ali i društvenog statusa.

Colum McCann autor je međunarodnih bestselera Transatlantik, Neka se veliki svijet vrti, Zoli, Dancer, This Side of Brightness i Songdogs, kao i triju hvaljenih zbirki kratkih priča, te publicističke knjige Letters to a Young Writer. Djela su mu prevedena na više od četrdeset jezika. Dobitnik je mnogih internacionalnih priznanja, uključujući i National Book Award, internacionalnu književnu nagradu IMPAC Dublin, nagradu Zaklade Guggenheim te nagradu Pushcart, a njegov je kratki film Everything in This Country Must nominiran za nagradu Oscar. Član je American Academy of Arts and Letters kao i irskog umjetničkog društva Aosd.na. Dobitnik je priznanja francuske vlade Chevalier des Arts et des Lettres. Nagrađivan je i u Italiji, Njemačkoj, Kini. Piše za The New Yorker, The New York Times, The Atlantic i The Paris Review te predaje kreativno pisanje u sklopu MFA programa Hudson Collegea. Živi s obitelji u New Yorku, gdje je osnovao globalnu neprofitnu organizaciju za razmjenu priča Narrative 4.

Sve češće se ukoričuju, cjedeći ključne riječi ili buzzwords iz radionica kreativnog pisanja postajući industrija za sebe. Ponekad ostaje gorak okus mekdonaldizacije, reducirajući zanat na set navika, rutina i vještina: ustajte se rano, ne plašite se bjelina, budite strpljivi, držite bilježnicu, pobogu, blizu srca! Pisma mladom piscu (Fraktura, 2022) irskog autora Columa McCanna katkad posežu u vreću kreativnih memorabilija, ali, ipak, uspijevaju izvojevati nad savjetničkom formom te čitatelju ponuditi iskreni stisak ruke.

Njegove epistole otpočinju uvodom (Neizrecive divote) te istoimenim tekstom pisanim za stranicu StoryPrize.org gdje „sam nabacao nekoliko ideja, ukrasio ih zgodnim kredom i ubacio ono malo mudrosti što sam uspio iscijediti iz krpe predavačkih dana.“ Za njima huči dinamičnih pedeset zapisa pisanih imperativnih tonom, otpočinjući simptomatičnim za cijelu zbirku, Nema pravila:

„Briga te za gramatiku, ali ako samo ako poznaješ gramatiku. Briga te za formalnost, ali samo ako znaš što to znači. Briga te za radnju, ali bolje ti je da se u nekom trenutku nešto dogodi. Briga te za strukturu, ali samo ako si o njoj toliko dobro promislio da možeš zatvorenih očiju sigurno proći kroz svoje djelo.“

McCann piše kratko, jasno, niže imperativ za imperativ ne ostavljajući traga sumnji, literarni staccato.

Time se nastoji odmaknuti od grafomanije, ali i literarnog štreberaja, podsjećajući na Viktora Šklovskog koji upozorava da „obučavati ljude samo književnim formama, odnosno umijeću da rješavaju zadatke, a ne matematici – to znači potkradati budućnost i stvarati otrcana djela.“ Odabir epistolarne forme odaje želju za dijalog s onima svjesnima da će, slušajući njega, morati pustiti krv. McCann piše kratko, jasno, niže imperativ za imperativ ne ostavljajući traga sumnji, literarni staccato. Prva rečenica „mora rastvoriti grudni koš“, zadnja rečenica „neka ne bude previše dotjerana“, i prvu i zadnju rečenicu „katkad, mladi pišče, naprosto moraš imati muda i okrenuti novi list.“

Godine mentoriranja i predavanja se osjete, McCann udara u svaku praktičnu i filozofsku nišu, razotkrivajući pritom i potrebe današnje kreativne industrije. Potrebni su urednici i agenti, kritičari i poznanici, socijalni odnosi unutar industrije uglavljuju se kao važna komponenta u životu budućih pisaca. Uvidi otkriveni u pismima posvećenima odnosima u industriji djelom se odupiru okrutnom optimizmu koji izvire iz činjenice da su za uspješan život u književnoj republici dovoljni isključivo krv, znoj i riječi.

Ipak, McCannova pisma pala bi na testu postavljenih uzusa s obzirom na to kako njima cirkuliraju ponavljanja, simplifikacije, izreke drugih.

Ipak, McCannova pisma pala bi na testu postavljenih uzusa s obzirom na to kako njima cirkuliraju ponavljanja, simplifikacije, izreke drugih. Netko bi kazao i kako u nekim trenucima upada u jalovu iskrenost, spotičući se u aporije cringea („Neuspjeh je dobar.“) Ni kraj mu se ne ostvaruje kako je zapisao, kao ni početak; od forme nema bijega. Pisma mladom piscu, konačno, samo ispostavlja dobro poznate retoričke, stilističke i strukturalne strategije uvezane kroz osobniju formu. Njen uspjeh krije se u iskrenosti autora da prizna kako gazi u duboko komercijaliziranom diskursu koji nastoji uhvatiti pozornost šire javnosti lako dostupnim savjetima. McCann ne traži proboj, samo da njegovi redci (p)ostanu „šapat tijekom šetnje parkom.“

Uostalom, na piscima je da shvate kako se zanat ne može sakriti u jednoj knjizi.