"Sažeti kinesko-engleski rječnik za ljubavnike" autorice Xiaolu Guo

Među brojnim pročitanim knjigama u Čitateljskom klubu Drenova odlučila sam izdvojiti ovaj meni dobar i interesantan roman. On na poseban način prikazuje razliku između dvadesettrogodišnje Kineskinje, izgubljene u novoj sredini i četrdesettrogodišnjeg Engleza, biseksualca, izgubljenog u vlastitom životu.

Radnja se događa 2008. god. u Londonu, u vremenskom razdoblju od jedne godine (od veljače do veljače) u kojem Kineskinja dobiva vizu.

Ovaj ljubavni roman govori o supostojanju razlika između dva glavna lika, odnosno dvije kulture i civilizacije (Istoka i Zapada), interkulturalnim razlikama, i svim mogućim jezičnim granicama. Priča ne samo o odnosu muškarca i žene u svakom pogledu (emotivnom, seksualnom, društvenom, sociološkom) već i o odnosu "razvijenog Zapada" i staroj kulturi Istoka. (Kineskinja kaže: "Engleske riječi napravljene samo od 26 znakova. Je li su Englezi malo lijeni ili što? Kod nas u Kineski ima 50.000 znakova."=

Stil pisanja podsjeća me na haiku peziju. ("Noć duga. Vani tiho. Ponekad proći automobil. Sjedim na svoj stolac. Malo osjećam teško. Malo teško dišem... Šume mračne, raskošne i mokre. Stabla golema, visoka i čvrsta. Čitava šuma raste tiho i sjajno."=

Roman je namjerno pisan gramatički nepravilno, ali na simpatičan i duhovit način i upravo mu to daje posebnu draž. ("Časnik za imigraciju drži moj pasoš iza pulta, moje srce trči u peta. Konačno pečati moja viza. Moje srce spušta kao avion"). Zapravo kao da su u rečenice pretočene dječje misli, originalne, naivne i iskrene, a ipak se u njima ogleda filozofija života.

Kako se knjiga primiče kraju, tako se znanje engleskog jezika Kineskinje popravlja, pa je i manje grešaka. Naravno da ovo iziskuje dodatan napor prevoditelju, pa se i njemu upućuju pohvale.

Svaki dio započinje tumačenjem neke vrste riječi u rečenici (imenice, glagola, pridjeva i dr.) ili pojma i nastavlja opisom nekog događaja povezanog s tim pojmom i jednim mjesecom u godini.

Interesantne su reakcije i komentari Kineskinje na običaje, život, prehranu, oblačenje, jezik i ponašanje ljudi u Engleskoj i njezino uspoređivanje svega toga u odnosu na Kinu.

Dana 3. ožujka 2015. god. naša Čitateljska grupa diskutirala je o romanu „Zavezanih očiju" autorice Siri Hustvedt.

Dojmovi članova bili su različiti: dok se nekima ova knjiga sviđala, drugima je bila zahtjevna i teška. Meni se ovaj roman, pisan u prvom licu i iz ženske perspektive, sviđao.

Glavna je junakinja siromašna dvadesetogodišnja studentica Iris Vegan (anagram autoričina imena Siri) iz Minnesote, koja studira književnost na Sveučilištu Columbia u N. Y.-u.

Kako bi se školovala, obavlja razne čudne poslove. Na taj način upoznaje g. Morninga koji je plaća da opisuje neobične predmete koji su pripadali mrtvoj djevojci. Pri tome je bilo bitno da opis snimi na kasetofon ispod glasa i da uvijek započne s rečenicom: „Ovo je pripadalo pokojnici“. Projekt joj se činio gotovo suludim, ali ju je privlačio. Prva stvar koju je trebala opisati bila je jedna prilično prljava bijela rukavica položena povrh hrpe papirnih rupčića, drugi predmet bio je zamrljani i zgužvani komadić vate, treći predmet malo pravokutno ogledalo bez ukrasa i okvira.

Kad je Iris utvrdila da su navedeni predmeti pripadali ubijenoj djevojci koja je živjela u istoj zgradi gdje i g. Morning, koji je u početku bio i osumnjičen, prestala je za njega raditi.

Baš kao što su bile neobične narudžbe g. Morninga i predmeti koje je trebala opisati, tako je bio i neobičan odnos Iris prema muškarcima u njezinom životu: njezinom dečku Stephanu, Georgu, Parisu i profesoru Michaelu Roseu. Dok je Stephan u odnosu na svoj privatni život bio vrlo tajanstven, fotograf Georg bio je otvoren za flertovanje i snimanje fotografija koje bi ga učinile slavnim. Likovni kritičar Paris, malen rastom (150 cm), klempavih ušiju s čuperkom povrh čela, biseksualac, strog je i osebujan, a hobi mu je skupljanje psiholoških sitnica o drugima te konačno sredovječan ozbiljan sveučilišni profesor Michael Rose, kojeg Iris zavodi.

Na prvi pogled stječe se dojam da je Iris svim tim muškarcima podređena i da svaki s njom manipulira na određeni način. Međutim, kad se bolje razmisli, to baš i nije tako. Ipak ona bira koliko će i kada s nekim od njih biti, osim sa Stephanom, koji nju ostavlja.

Iris čitavo vrijeme eksperimentira sa svima, ali najviše sa sobom. Svaki put dolazi do nekakva ponora da bi se u zadnji tren trgnula i povukla. Ona uspijeva sve te muškarce na vrijeme napustiti ili preboljeti i vratiti se sebi.

I na kraju shvatimo da je Iris samo jedna mlada i znatiželjna djevojka, koja neprekidno traži sebe upuštajući se u razne životne izazove.

Nakon što prevede s njemačkog na engleski jezik pripovijetku “Okrutni dječak“ autora J. Krugera, počinje se fizički i psihički poistovjećivati s glavnim likom pripovijetke, dječakom Klausom. Taj je lik toliko obuzme da se noćima, dok luta ulicama N. Y.-a i obilazi barove, oblači kao muškarac, predstavlja imenom Klaus, ošiša na kratko kao muškarac, pa se čitavo vrijeme pitamo je li to zbog njezinih mogućih psihičkih problema (koji su posljedica jakih migrena, izgladnjivanja, nesanice, besparice) ili zbog znatiželje i izazova.

Međutim, upravo kao što su njezini učenici koje je podučavala u pisanju, kod analiziranja pripovijetke „Okrutni dječak“ o Klausu imali različita mišljenja (dok su ga jedni smatrali običnim, normalnim dječakom, drugi su ga smatrali okrutnim djetetom), tako i nama ovaj, s očitom namjerom nedorečeni, roman daje mogućnost da ga na različite načine shvatimo i tumačimo. Upravo je u tome draž čitanja i diskutiranja o pročitanom.

Višnja Seršić-Gržetić