Prva dva tjedna po premijeri toliko iščekivanih Star Warsa u naslovima svih prikaza filma vladao je dobronamjeran natpis “bez spoilera”. Isto nepisano pravilo sprečavanja kvarenja apsolutnog užitka pri prvom čitanju vrijedi i za prikazivanje knjiga… Doista nije fora točno znati ishod novog krimića, ljubića, trilera pa zato knjige obično i biramo čitanjem kratkog opisa na koricama i brzim prelistavanjem... Ipak, baš nikada nisam mislio da ću i publicističko-znanstvenu knjigu pokušati prikazati “bez spoilera” jer čini se da za znanost, posebno povijesnu, koja govori o nečem već završenom i poznatom bar u osnovnom obliku, opasnost od kvarenja zabave ne vrijedi… Čak i Afera Živago Petera Finna i Petre Couvée ne donosi nešto previše nepoznato u smislu činjenica koje nisu krucijalno različite od onih na Wikipediji, ali čita se kao uzbudljiv triler čije spoilere ne želite.  

Boris Pasternak ušao je u povijest književnosti na dva načina - prije svega kao jedan od najvećih ruskih pjesnika, prema nekima i najveći XX. stoljeća, a potom i pomalo iznenađujuće kao autor romana Doktor Živago. Suvremeni čitatelji knjigu te vrste ne uzimaju s polica previše često, a život joj ne olakšava i činjenica postojanja filma iz 1965. godine koji je dostigao i kultni status. (Iz te perspektive ponekad razmišljam neće li neke nove generacije upamtiti samo filmove Gospodar prstenova, a zaboraviti knjige…) Za roman Doktor Živago Pasternak je dobio čak i Nobelovu nagradu koja je u SSSR-u,  u najmanju ruku, izazvala spor… Bila je to jedna od tzv. disidentskih Nobelovih nagrada ili bolje rečeno nagrada koja je autora dovela u pravu disidentsku poziciju što u praksi uglavnom znači međunarodnu i medijsku slavu, ali u vlastitom domu samo ozbiljne probleme. Naime, Doktor Živago nije dobio zeleno svjetlo za objavu sovjetskih cenzora te je proglašen antisocijalističkom reakcionarnom knjigom koja krši principe društveno vrijedne književnosti s obzirom da pojedinac tj. likovi tobože stavljaju svoje interese iznad interesa društva, kolektiviteta… Promišljanja o Oktobarskoj revoluciji i religiji (sam naslov i ime glavnog junaka je sugestija na Boga Živoga) nisu pomogli… Ne čudi me ako ste već zijevnuli jer vam je ideoloških borbi preko glave… No ovdje postoji i dodana vrijednost - istinit triler.  

Autori Afere Živago spretno i vješto grade gotovo nevjerojatnu priču o nastanku, životu i značenju jednog romana. U nju, nakon početnog uvoda i prvih susreta s budućim izdavačem, ulazimo s mladim Pasternakom. Pratimo njegov književni razvoj i privatni život, kontradiktoran odnos sa Staljinom, nastanak prvih redaka Doktora Živaga ne bi li došli do ključnih trenutaka u drugoj polovici pedesetih godina te kulminacije događanja izdavanjem djela 1957. godine i dobivanjem Nobelove nagrade 1958. godine. Pasternakov rad pravi život je počeo u Italiji -  s obzirom na sovjetske zabrane izdavanja Giangiacomo Feltrinelli, talijanski komunisti i izdavač, prema nekima i dvostruki agent, prokrijumčario je rukopis te ga i objavio. I tada je počela bujica - vrijednost rada prepoznala je američka CIA koja ga pod maskom izdavača objavljuje i na ruskom te je počela složena i intenzivna akcija širenja Doktora Živaga među ruskom emigracijom i što je još važnije putnicima iz Rusije. Situacija s knjigom 1957. i 1958. godine je bila pomalo nadrealna - gdje god se je u Europi našla skupina Rusa npr. na nekoj konferenciji, sajmu, natjecanju, aerodromu (...) visoka je vjerojatnost da im je u ruke pružen i besplatan primjerak Doktora Živaga na ruskom jeziku! Tako je na tisuće primjeraka te knjige, ponekad i rasparano u više dijelova ne bi li ju se sakrilo od carine, ušlo u SSSR odmah po objavljivanju, a sve s ciljem subverzivnog života i narušavanja lažnog socijalističkog sklada. Pasternak je odmah po objavljivanju izložen najoštrijim javnim napadima, ponižavanjima, izolaciji, prijetnjama deportacijom njega i obitelji, a samo spletom događanja i sofisticiranoj igri tajnih službi nije završio i kao ubijen…

Najimpresivniji dio Afere Živago opis je svijeta CIA-e i njihovog propagandističkog stroja. Naime, prema istraživanjima i uvidu u do sada tajne dokumente, njega su činili kvalitetni društveno-humanistički stručnjaci te ljubitelji umjetnosti i književnosti koji su i prepoznali subverzivnu moć Doktora Živaga. To nije bilo nekakvo naivno štivo koje manifestno napada neljudskost SSSR-a i komunizma već to radi vrlo suptilno, a svaki napad na knjigu i autora u promatrača može samo izazvati reakciju “pa zašto ga napadaju, nema tamo ništa strašno osim humanističkih vrijednosti”. Upravo to je bio ključan moment i najbolji jamac da će SSSR u očima promatrača (a na umu treba imati da je to vrijeme u kojem su komunističke partije u Francuskoj i Italiji imale ozbiljnu snagu i privlačnost) izgledati vrlo odbojno. Priča je to o moći književnosti i knjigama koje mijenjaju društva, a i o tome da tajni agenti i voditelji operacija nisu bili (samo) šarmeri iz romana Iana Fleminga već tipovi s debelim dioptrijskim naočalama. Zbog svega navedenog Afera Živago je djelo koje ispunjava toliko različitih interesa - ako ste povjesničar dobit ćete dobru priču o jednoj povijesnoj epohi i društvu, ako volite trilere saživjet ćete se s  junacima isprepletenima u složene odnose i neizvjesnost do samog kraja, a ako vam je profesionalni interes marketing i PR, Afera Živago pruža niz vrijednih lekcija. Prije svega da i suptilna manipulacija koju sigurno nitko ne voli iskusiti na vlastitoj koži može imati vrijednosni predznak te biti dobra ili loša.  

Imaju li knjige i danas jednaku vrijednost kao u Pasternakovo vrijeme ne usuđujem se prosuđivati, ali vrijedi uputiti na tekst Nevena Svilara ispisan na Booksinom portalu koji navodi prema određenim zaključcima… 

Knjiga Afera Živago pak i usprkos spoilerima koje će pružiti, mogla bi postati odličan filmski triler.