"557..."

"558..."

"559..."

"560..."

"Neobično! Izuzetno neobično!" promrmljao je čovjek sa smeđim šeširom, više onako sam za sebe, stojeći na vrhu Trsatskih stuba. Disao je potpuno normalno i nije imao nikakvih tragova znoja. Nije čak niti izgledao umorno. Stajao je tamo držeći ruke na bokovima i gledao niz stube kojima se upravo popeo.

"Što je toliko neobično?" upitao ga je mladić koji je upravo prolazio pored njega.

"Ima 560 stuba."

"Dobro, i?"

"Jučer ih je bilo 559", govorio je jednolično i tiho, niti jednog trena ne skrećući pogled sa stuba.

"Ma nije valjda?" mladić je pokušao prikriti osmjeh.

"Prije dva dana bilo ih je opet 560."

"Uh, nezgodno!"

“A prije tri dana ponovno 559."

"Ma dobro, lako čovjek pogriješi u brojenju. Toliko puno stuba..."

"Ja nikada ne griješim", prekinuo ga je i po prvi puta pogledao prema mladiću. Mladić je u trenu izgubio volju za šalom.

"Brojim ih svaki dan i svaki dan one mijenjaju svoj broj. Jedan dan ih ima 560 a drugi 559. I onda opet ispočetka. Iz dana u dan. 559. 560. 559. 560. To je izuzetno neobično!"

"Da, moram priznati. To je stvarno neobično", složio se mladić kako mu ne bi proturječio i završio ovaj pomalo čudan razgovor.

"Znam da mi ne vjeruješ. Nisam ni ja vjerovao. Dok nisam počeo brojiti. 559. 560. 559. 560. Iz dana u dan."

***

Prošlo je nekoliko dana od neobičnog susreta s čovjekom sa smeđim šeširom kada se zatekao u podnožju Trsatskih stuba. Tog dana, umjesto vožnje autobusom, odlučio je prošetati i uhvatiti nekoliko proljetnih zraka sunca. Trsatske stube obrasle su gustim zelenilom s obje strane. Zrakom je letjela pelud i sitne mušice koje su se zalijetale u svaki otvor na licu. Na stubama nije bilo nijednog prolaznika, koliko je mogao vidjeti iz podnožja. Prisjetio se neobičnog čovjeka i njegovih riječi. Bolje reći, njegovih baljezgarija. Iako ga uopće nije uzimao za ozbiljno, nešto mu nije dalo mira da iz čiste znatiželje proba izbrojiti koliko tih stuba zapravo ima.

"Ništa me ne košta", pomislio je i nasmijao se u sebi kao da pokušava odagnati nelagodu te sam sebe opravdati kako to čini samo radi zabave. Nije on netko tko bi vjerovao u takve priče. Nikako. Krenuo je polaganim koracima uspinjući se jednu po jednu stubu.

"1..."

"2..."

"3..."

Iznenadio je sam sebe s kolikom je pažnjom brojio i koliko ga je to zaokupilo. S lakoćom je pratio gdje je stao s brojenjem i jedva je čekao svaki sljedeći niz stuba.

"125..."

"126..."

"127..."

Starija žena dolazila mu je u susret. Usporio je koliko je mogao, praveći se da je umoran kako ne bi izgledao čudno dok polagano i pažljivo gazi stubu po stubu, trudeći se da neku ne izostavi u brojenju.

"267..."

"268..."

"269..."

Ponestajalo mu je daha. Znoj je počeo izbijao na čelo i osjetio je pulsiranje u sljepoočnici.

"397..."

 "398..."

"399..."

 Još samo malo do vrha. Mora ostati usredotočen na brojenje do samog kraja i sada nikako ne smije pogriješiti.

"557..."

"558..."

"559..."

"560..."

 "Aha! Izuzetno neobično!" uzviknuo je u sebi i nasmijao se u trenutku kada je izbrojio zadnju stubu. Osjetio je naglu nelagodu. Kao da su svi prolaznici svjesni što je upravo napravio i smiju mu se zbog te njegove čudne zanimacije.

***

Prvo na što je pomislio sljedećeg jutra nakon buđenja bile su Trsatske stube. Sama pomisao da bi danas mogao otići tamo i izbrojiti ih za jednu manje nego jučer bila mu je u isto vrijeme smiješna, ali i intrigantna. Pomalo zastrašujuća, čak. Ne, to nema smisla. Uostalom, tko kaže da ih danas ne bi izbrojio nekoliko desetaka više ili manje zbog greške u brojenju? Ili zamisli da ih greškom izbroji 559? To bi bilo strašno! Danas ionako nema nekog pametnijeg posla. Nitko ne mora niti znati što on to radi. Zašto bi mu trebalo bilo neugodno? Mogao bi otići do stuba, izbrojiti ih još pažljivije nego jučer, zaključiti kako ih ima isti broj te zaboraviti na cijelu ovu smiješnu priču. Da, to bi bilo najbolje.

Došao je do podnožja Trsatskih stuba i krenuo u svoj pohod. Potpuno se usredotočio na brojenje. Ovaj put nije niti opazio nekoliko prolaznika kraj kojih je prošao. U jednom je trenutku zastao kako bi propustio djevojku koja ga je sustigla i pratila istom brzinom nekoliko koraka iza njega. Još samo malo i stigao je do vrha.

"557..."

"558..."

"559..."

"Ne! Nemoguće!"

Stajao je ukipljeno na mjestu i tupo gledao u zadnju stubu. Nije mogao vjerovati da ih je izbrojio baš 559. Sigurno je pogriješio! Ali zašto baš 559? Zašto ne 532? Ili 574? Tako lijepi brojevi. Brojevi koji bi značili da je pogriješio u brojenju danas ili jučer. Ovo nije značilo ništa. Još gore od ništa. Značilo je da je čovjek sa smeđim šeširom možda u pravu. Bio je uvjeren da to ne može biti istina ali prema ishodu današnjeg brojenja mogla je biti. Mora ponovno izbrojiti stube! Okrenuo se i potrčao niz stube preskačući ih po nekoliko odjednom. Stigao je do podnožja stuba, nekoliko puta duboko udahnuo zrak i krenuo ih ponovno brojiti.

"557..."

"558..."

"559..."

"Ne opet!"

Kako je uspio ponovno izbrojiti 559 stuba? Sada ga je već pomalo obuzimala jeza, iako je sam sebe uvjeravao da to mora biti samo slučajnost. Izuzetna slučajnost. Mora još jednom izbrojiti stube! Mora ih opet izbrojiti točno 559, što će značiti da je jučer pogriješio u brojenju. Da, sigurno će biti tako. Započeo je s još jednim brojenjem.

"557..."

"558..."

"559..."

Ovog puta kao da mu je laknulo kada je stigao do broja 559. Isto kao i prethodna dva današnja brojenja. Ponosio se što je uspio tri puta zaredom izbrojiti isti broj stuba što govori koliko je bio usredotočen i da to onda sigurno mora biti ispravan broj.

"Odlično, slučaj riješen!"

Samo ih još sutra mora doći izbrojiti još jednom kako bi potvrdio da će ih tada isto biti 559. Ili ne mora? Osjećat će se malo glupo kada ih sutra opet izbroji 559 i kada shvati da je kao budala tri dana zaredom brojio Trsatske stube po nekoliko puta kako bi zaključio da je prvi dan izbrojio jednu stubu više. Nasmijao se toj pomisli. Neuspješno je pokušao sakriti osmjeh. Jedna ga je djevojka čudno pogledala.

***

 "Dobro jutro, Trsatske stube! Idemo opet na prebrojavanje! Jedna po jedna!" veselo je pričao sa sobom dok se približavao početnoj točki. Stao je pred prvu stubu, okrenuo se oko sebe i zaključio da je zrak čist te da može početi brojiti.

"1..."

"2..."

"3..."

Osjeća da je danas dan kada će se ova misterija napokon razjasniti. Zgazit će svaku stubu, jednu po jednu, te im pokazati kako se ne mogu s njim tek tako poigravati. Svaki korak bio mu je sve odlučniji i sigurniji.

"557..."

"558..."

"559..."

"560..."

Okrenuo se, sjeo na zadnju stubu, naslonio ruke na koljena i čelo spustio na dlanove. Ovome se nije nadao. Nije znao što da misli. Zapravo, nije niti mogao misliti. U glavi kao da mu je bio vakuum. Potpuna praznina. Podignuo je glavu i pogledao niz stube. Osjećao je kao da gubi razum. Na trenutak je pomislio da ovo ništa nije stvarno, da se ovo ne događa sada i njemu. Možda je sve ovo samo san? Ili je potpuno skrenuo s uma? Je li moguće da se opet samo slučajnost okrutno poigrava s njim? Imao je samo jedan mogući izbor - otići još jednom izbrojiti stube. Obećao je sam sebi da će to biti zadnji put. Mora ih izbrojiti 559. To će značiti da je danas i prije dva dana pogriješio te da je jučer tri puta zaredom bio točan.

Tog dana ih je prestao brojiti tek nakon petog ponavljanja. 560 stuba! Svaki jebeni put! Više mu ništa nije bilo jasno. Nije imao snage za razmišljanje. Otišao je doma, legao u krevet, pokrio se pokrivačem preko glave i prespavao ostatak dana i cijelu noć.

***

Doručkovao je kavu sa suhim komadom kuglofa. Sjedio je i gledao u crnu mrlju na zidu te razmišljao je li nastala nekim udarcem ili je to zapravo mrtva buba. Možda je živa buba. Samo se primirila. Probao je razmišljati o stubama. Možda bi danas mogao potražiti čovjeka sa smeđim šeširom. Zašto ga nikada nije sreo dok je brojio stube? Ipak je tamo provodio puno vremena proteklih dana. Ako čovjek sa smeđim šeširom svaki dan broji stube postojala je velika vjerojatnost da se tamo sretnu. Ali kako bi mu on pomogao, čak i da ga pronađe? Rekao bi mu da jedan dan ima 559 stuba a drugi dan 560? Haha, dobra šala! Imaš neku novu? Ne! Ovo je sada njegov problem. A on sve svoje probleme u životu rješava uspješno. Otići će danas brojiti stube i zaključiti da... Dobro, otići će danas brojiti stube. Po putu će valjda nešto zaključiti.

Sjedio je vrhu Trsatskih stuba. 559 stuba! 559 jebenih stuba! Naravno, što je drugo mogao i očekivati. Tri je puta ponovio brojenje. Svaki put isto. Sada ga je već toliko iznenadila činjenica da je svaki put izbrojio točan broj stuba. Naravno, ako je to bio točan broj stuba. Ili je možda neki put pogriješio? To bi bilo još strašnije.

***

Smislio je plan. Ako jedan dan ima 559 stuba a drugi dan ima 560 stuba to onda mora značiti da u jednom trenutku tijekom dana ili noći jedna stuba nestane ili se stvori. Krenut će od te pretpostavke, za koju je smatrao da je sama po sebi jako dobra pretpostavka. On mora samo pažljivo pratiti kada će se to dogoditi. Tu dolazi do prve rupe u planu. Velike rupe. Morao bi pratiti svih 559 stuba ili svih 560 stuba odjednom kako bi vidio hoće li neka nestati ili se stvoriti. I to, naravno, cijeli dan jer nije znao kada bi ta stuba trebala nestati ili se stvoriti. Mogao bi pronaći nekoga tko bi mu pomogao u tome. Ali kako pronaći toliko puno dobrovoljaca? Sigurno bi ih trebalo desetak ili čak stotinjak. Možda čak 559 ili 560, za svaku stubu po jedan. To bi bilo najbolje! Zapravo, baš i nije neki dobar plan. Ali je pretpostavka dobra. Jako dobra.

***

Čitao je novine uz doručak kada mu je za oko zapeo oglas. Gradska uprava raspisuje natječaj za javne potrebe u kulturi. Prijaviti se mogu svi koji imaju projekt ili ideju vezanu uz, između ostalog, zaštitu i očuvanje kulturnih dobara. Pa što bi bilo prigodnije i važnije od toga da se ustanovi i objavi koliko ima Trsatskih stuba? Istina, to je prije svega njegov osobni problem, ali je također problem čije bi rješavanje bilo u interesu svih građana. Već je vidio pročelja i rukohvate okićene cvijećem, ukrasnim vrpcama i šarenim balonima. Roštilj u podnožju i na vrhu stuba. Štandovi s pivom na svakom većem proširenju duž cijelih stuba. Živa glazba. Smjene brojača i promatrača koji cjelodnevno pomno prate nestaje li koja stuba ili se pojavljuje. I na kraju, svečano proglašenje točnog broja Trsatskih stuba i njega kako dobiva posebno priznanje za svoje zasluge.

***

"Dobro jutro kolege!"

"Dobro jutro!"

"Možemo li odmah krenuti s pregledom pristiglih kandidatura za natječaj, ako se slažete?"

"Već smo ih pregledali. Stigla je samo jedna."

"Koliko?"

"Jedna."

"Sjajno! O čemu se radi?"

 "O brojenju Trsatskih stuba."

"Molim?"

"Pristigao je prijedlog jednog građana za brojenje Trsatskih stuba s ciljem utvrđivanja njihova broja."

"Zar se ne zna koliko ih ima?"

"Pa, zapravo ne znamo. Provjerili smo u svim dokumentima. Nigdje ne piše točan broj."

"Dobro, kako on planira brojiti te stube i zašto traži novac od nas?"

 "Ne planira ih on brojiti. Zaposlio bi 1120 ljudi koji bi ih brojili i citiram '...promatrali svatko svoju stubu dvadeset i četiri sata na dan, u dvije smjene po 560 djelatnika, kroz period od tjedan dana koliko bi trajala provedba projekta.'"

 "O moj bože! Koliko novaca traži za to?"

"Dva milijuna i devetsto šezdeset tisuća."

"U jebote! Što sada da radimo?"

"Poništimo natječaj?"

"Pa nećemo valjda opet? Kako je to jedina pristigla kandidatura, a novac se mora nekako potrošiti, predlažem da mu odobrimo dio sredstava. Petsto tisuća za jedan dan provedbe. Mislim da je to više nego dovoljno za prebrojiti sve stube. Slažete li se? Na kraju možemo imati malo svečano proglašenje točnog broja Trsatskih stuba. Televizija, novine, jedna-dvije zajedničke slike, moglo bi to izgledati dobro. Zapravo, kada malo bolje razmislim, hvale vrijedna inicijativa našeg sugrađana!"

***

Krenuli su u šest sati ujutro. Najprije je prebrojio i popisao svih 560 sudionika koji su se, začudo, svi pojavili na vrijeme. Zapravo i nije bilo čudno, s obzirom na honorar koji ih je čekao nakon obavljena posla. Svatko je krenuo zauzimati svoju stubu. Odabran je dan kada je trebalo biti 560 stuba. Isto koliko i sudionika. Kada je svatko pronašao svoju stubu, sve je bilo spremno za čekanje.

Netko je svoj zadatak shvatio potpuno ozbiljno i motrio svoju stubu kao da mu život ovisi o tome. Netko je gledao okolo i smješkao se. Netko se šalio i povikivao kako mu stuba nestaje ili kako je vidio da je nestala jedna stuba zajedno sa sudionikom koji je stajao na njoj. Svaki takav počinitelj bio je ozbiljno ukoren pod prijetnjom ostanka bez honorara.

Napeto je hodao po stubama i promatrao ako je svatko na svome mjestu. Ponekog sudionika upozorio bi da ne sjedi na svojoj stubi jer su mu onda noge na susjednoj stubi pa bi se prilikom ustajanja vrlo lako mogao zabuniti i ostati stajati na krivoj. Kako je vrijeme odmicalo, primijetilo se da napetost među sudionicima raste. Kao da su svi čekali da se nešto dramatično dogodi. Postajao je sve uzbuđeniji i veselio se tome da će napokon riješiti ovaj misterij. Jedna stuba mora u jednom trenutku nestati i tada će se znati točno u čemu je problem.

Pala je noć i pun mjesec obasjavao je stube. Umor se polako osjećao u zraku i sve se češće moglo čuti zijevanje. Možda je to upravo ovaj trenutak? Ili onaj sljedeći? To se mora dogoditi prije ili kasnije. Možda točno u ponoć? Ne, nije to bajka da mora biti točno u ponoć. Ovo je stvarnost. U stvarnosti se neki ovako dramatičan i bitan događaj može dogoditi u dva sata i trideset i pet minuta iza ponoći. Ili u bilo kojem drugom trenutku, bez prethodne najave. Zato treba uvijek biti na oprezu.

***

Jutro je odavno svanulo i sudionici su se počeli polako razilaziti. Sjedio je na vrhu stuba naslonjen na zid i izgledao kao da spava. Tek ga je ponetko pozdravio ili ga potapšao po leđima. On nikoga nije primjećivao. U jednom trenutku se trgnuo i ustao.

"Znam!" uzviknuo je glasno i krenuo trčati niz stube. Preskakao je po nekoliko stuba. Puno više od nekoliko. Skoro je prešao polovicu kada mu se na jednoj stubi poskliznula noga i on je poletio zrakom. U jednom trenutku vidio je svoje noge visoko ispred sebe u zraku. U drugom trenutku više nije vidio ništa.

***

"Možda bi mogli promijeniti ime Trsatskih stuba tako da se zovu po njemu?"

"Ne mislite li da je to možda ipak malo pretjerano? Na kraju krajeva, nije niti ustanovio točan broj stuba. A i što bi Petar Kružić rekao na to? Da mu samo tako netko oduzme stube?"

"Imate pravo. Možda nešto manje, čisto simbolično?"

"Imate li neki prijedlog?"

"Pa ne znam. Možda jednu stubu?"

"Što jednu stubu?"

"Jednu stubu da posvetimo njemu. Možemo ubaciti jednu novu stubu i nazvati je po njemu."

"Ubacili bi novu stubu?"

"Bilo bi prigodno, zar ne? Sigurno možemo naći neku stubu koja je malo viša od ostalih i na nju nadograditi još jednu. Na novu stubu opalimo nekakvu pločicu s natpisom u njegovu čast i super."

 "Pa i nije toliko loša ideja. Sviđa mi se, zapravo. Izgradnja nove stube, zlatna pločica s posvetom i nekim srcedrapajućim stihom, svečano otkrivanje nove stube. Televizija, novine, jedna-dvije zajedničke slike, moglo bi to izgledati dobro."

**

Rijeka se polagano gasila. Sunčeve zrake jedva su prolazile kroz gusto zeleno lišće na Trsatskim stubama. Vjeverica je protrčala s jedne na drugu stranu. Sjene su se izdužile i padale pod takvim kutem da bi poneki neoprezni prolaznik lako mogao zamijeniti kraj stube s krajem sjene. Jedan se prolaznik polagano uspinjao stubu po stubu i pažljivo brojio.

 "557..."

"558..."

"559..."

"560..."

"561..."

"Neobično! Izuzetno neobično!"