1. 

Samuel se probudio osjećajući ukočenost zglobova, što je bilo uobičajeno za njega, iako je bio mlad čovjek, na samom pragu tridesetih godina. No nešto drugo je bilo čudno. Osjećao se drugačije, kao da nije više bio u vlastitoj koži. Razmišljanje o tome što nije u redu prekinulo je kreštanje ptice graktalice direktno u njegov bubnjić lijevog uha. Bilo je točno sedam sati, što je ptica graktalica ponekad davala do znanja i vikendom. Zbog toga je Samuel ozbiljno razmišljao da ju vrati u svijet iz kojeg je došla i zamjeni elektroničkom napravom slične primjene. Točnije, u svijet koji je on sam stvorio prije nekoliko godina. Ustao je iz kreveta, bacio pogled prema zrcalu zaključivši da ne izgleda bolesno, te se pošao spremiti za posao. Trideset minuta kasnije stajao je pred teleporterom, izgledom je podsjećao na manju verziju telefonske govornice. S obzirom na to da je imao najvažnije zanimanje u svijetu Tamonegdjeporediza, takav luksuz bila je za njega stvar svakodnevnice. Ušao je u teleporter, ukucao adresu i nekoliko sekundi kasnije našao se u predvorju Palače Svih Kreacija. Svuda oko njega nalazile su se otmjene prilike, žureći u svoje radne prostorije. Svi oni, imali su zajedničko ime – Pisci. Samuel je također bio jedan od njih, te je stoga i on ubrzao korak, te ušao u dvoranu punu knjiga i mirisa tinte. Na ovom mjestu, Pisci bi pišući stvarali nove svjetove koji bi portalima bili povezani sa njihovim. Jedino što nisu mogli stvoriti, bio je ljudski život. Samuel je zauzeo svoje uobičajeno mjesto, te otključao ladicu stolića u kojem se nalazilo njegovo nalivpero. Dobio ga je već sa pet godina, kada su njegovi roditelji po prvi put posumnjali da posjeduje Dar. Jedini zvuk koji se čuo u prostoriji bilo je šuškanje stranica knjiga i škrabanje oštrog vrha nalivpera po papirnatoj površini.

Otvorio je knjigu pred sobom i napravio mali ubod hladnim vrškom nalivpera u jagodicu prsta na što bi kapljica krvi bila preobraćena u tintu i usisana u nalivpero. Samuel je već danima razmišljao o novoj ideji za svijet u kojem će postojati malena morska bića slična vilin konjićima, samo što će imati razinu inteligencije blisku ljudskoj. Bio je veoma uzbuđen. Nije bilo boljeg osjećaja od započinjanja nove Knjige Kreacije i stvaranja nečeg novog iz ništavila, što će na neki način pridonijeti boljitku njihova svijeta. Prislonio je vršak nalivpera na papir, prepuštajući se inspiraciji očekujući da se tinta razlije stranicama u obliku slova. Međutim, ništa se nije dogodilo, papir je ostao prazan. Samuel je osjetio kako ga hladan znoj oblijeva, počeo je bjesomučno nalivperom grepsti površinu, te ponovno nabadati jagodice prstiju. Kapljice krvi bile su jedino što se našlo na stranicama, za razliku od tinte koja je netragom nestala. Odjednom, tišina je ispunila prostoriju, nije više bilo ritmičnog zvuka šuškanja stranica i pisanja. Sve oči u prostoriji bile su uprte u njega. Samuel je shvatio zašto se od kada je ujutro otvorio oči osjećao čudno. Izgubio je Dar.

2.

„A sada još jednom duboko udahnite… i izdahnite.“ –rekla je plavokosa žena umirujućeg glasa.

„Dosta mi je disanja, ne treba to meni! Hoću još jednom pokušati pisati!“ –zavikao je Samuel ustajući sa tamnozelenog ležaja.

Sada je već i savjetnica izgledala iznervirano.

„Ovdje ste već tri sata. Normalno ovaj protokol traje sat vremena. Testiramo nekoliko puta pisanje sa drugim nalivperom, zatim nakon prihvaćanja gubitka slijedi razgovor sa psihoterapeutom, te odabir druge profesije. Niste prva osoba koja je izgubila Dar. To iskusi dva posto Pisaca u prvom stoljeću života, a većina tokom drugog. Samo ih sedamnaest posto ima Dar sve do smrti. “

Samuel je prstima koji su sada bili obavijeni flasterima stao masirati sljepoočnice pokušavajući ukloniti glavobolju. Pomisao da se nalazi u manje od dva posto Pisaca koji izgube Dar tako rano stvarala mu je mučninu. Imao je još oko sto sedamdeset godina života koja će morati provesti kao jedan od Običnih.

„I vi sada očekujete da živim život kao Obični? Kao Vi, na primjer?“

„Nemojte me vrijeđati, za Vašu informaciju, Vi od današnjeg dana već jeste jedan od Običnih. A sada je vrijeme da Vam izaberemo zanimanje.“ – protisnula je naglašavajući cinično riječ Obični. „Prema zadnjim informacijama, računamo da će nam za deset godina nedostajati Liječnika i Zapisničara suda. Naravno, možete se prijaviti i za nešto drugo ako Vas to više zanima. Edukacija će započeti za pola godine nakon razdoblja privikavanja, toliko imate vremena za odabir. Nakon toga slijedi razdoblje edukacije u trajanju od jednog desetljeća koje u potpunosti financira Palača Svih Kreacija.“

Samuel se bijesno okrenuo i izašao iz prostorije, razmišljajući kako više nikada neće imati pristupa Knjigama Kreacije, pa čak niti svojima. Naravno, i dalje će mu stanovnici svijeta Tamonegdjeporediza odavati počast zbog njegovog rada, te će moći kao i svi ostali kroz portale posjećivati bilo koji od milijarde svjetova. No to mu nije bilo dovoljno, jedino što je sada kolalo njegovim venama bila je želja za osvetom. Nije ni sam znao koga bi krivio za svoje nedaće, no odlučio je da ako on više neće biti Pisac, neće to biti ni itko drugi.

3.

Godine su isprale svu kreativnost koju je nekada nosio u očima, sada su bile sive i tmurne, poput oluje dok guta nebeske jedrenjake sa Razlusa. Upravo se sada tamo i nalazio, bio je to prvi svijet koji je ikada stvorio. A sada je bio samo obični posjetitelj, bez ikakve mogućnosti da nešto promjeni. Ostale su mu još dvije godine do završetka perioda edukacije, no nije za sada gotovo ništa savladao od zadane literature i prakse. Odlučio se za medicinu, no ne zato što ga je to zanimalo, već samo zbog toga što mu je i majka bila liječnica. Godinama je tražio uzrok zašto mu je od strane neke više sile oduzet dar, no odgovora sve do dana današnjeg nije pronašao. Lutao je Razlusom već mjesecima, poput pustinjaka, nadajući se da će shvatiti što se to u njemu promijenilo, no bilo je uzalud. Trgnuo se iz razmišljanja kako bi dovršio ono zbog čega je ovdje i došao. Bilo je vrijeme da okonča svoj život. Apatija ga je već odavno uništila, više nije osjećao ni mržnju, samo je želio da svemu dođe kraj. Uzeo je u ruke nalivpero koje je i stvorilo ovaj svijet, te ga raspolovio i bacio u dubine kojima će se uskoro i sam pridružiti. Taj čin bolio ga je kao da je netko upravo slomio njegove udove. Vjetar je stao jače puhati, dajući dozu dramatičnosti anonimnom samoubojstvu jednog bivšeg Pisca. Rubovi čizama već su mu dirali materiju zraka, još ga je samo vlastita ravnoteža dijelila od nepostojanja. Od stijena i bijesnih valova, te drvenih olupina živućih jedrenjaka bez kormilara. Otkucaj srca kasnije, plavetnilo ga je poput ruku brižljive majke obujmilo u svoj zagrljaj, tješeći ga kao nitko do sada zbog svih nedaća koje su ga snašle. Možda nije pronašao ono što je tražio, ali je zato pronašao nešto drugo, što nikada nije smatrao da može biti tako dragocjeno. Utjehu. Bile su to posljednje misli koje su pobjegle iz njegova uma prije nego li je svega nestalo.

4.

Probudilo ga je škripanje drva ispod njega i bol u desnom ramenu i nozi. Bio je živ. U tom trenutku, žalio je zbog toga gotovo onoliko koliko će uskoro žaliti i stanovnici svijeta Tamonegdjeporediza. Snažne ruke podigle su ga na noge i uspravile uz jarbol broda, pridržavajući ga kako se ne bi ponovno skljokao na pod. Samuel je pokušao uhvatiti pogled čovjeka koji mu je očito spasio život, no bezuspješno, pošto je iznenada kleknuo ispred njega i izustio: „Stvoritelju.“

Samuel je na trenutak ostao bez glasa.

„Kako to misliš stvoritelju? Tko god da jeste, zahvalan sam Vam što ste mi spasili život.“ –rekao je, ne misleći to posve iskreno.

„Nema razloga zahvaljivanju, da nema Vas, ne bi bilo mene niti ovoga svijeta.“ –rekao je ustavši i usmjerivši pogled ravno u njegove oči.

Samel je proučavao čovjeka pred sobom, iako, nije bio posve siguran radi li se o ljudskom biću. Čvrsto lice tako životopisnih crta sadržavalo je crnilo na mjestu gdje su trebale biti oči. Mišićavo tijelo odjeveno u jednostavnu odjeću od kože i lana bilo je obasuto sa mnoštvom tetovaža koje su se stalno mijenjale i selile sa jednog kraja tijela na drugi.

„Vi znate tko sam ja?“ –prošaptao je.

„Zar me se ne sjećate? Kako li ste samo potisnuli iz uma one noći kada ste još kao dijete pisali po ukradenim stranicama iz Knjige Kreacije dodatak svijetu Razlus, pokušavajući stvoriti ljudsko biće?“

Davno zaboravljeno sjećanje iznenada nahrupi u njegov um. Dakako, nije ukrao samo nekoliko listova iz Knjiga Kreacije, cijela hrpa njih, nesputana ikakvim koricama, ležala je u škrinji na njegovom tavanu, zajedno sa zaboravljenim dječjim igračkama.

„Kako znate sve to o meni? I zar nije nemoguće stvoriti ljudski život?“ –upitao je zabezeknuto.

„Svijet i sva bića u njemu poznaju u dušu svog kreatora. Zar to nije nekako logično? Mi smo dio vas Pisaca. A tko je rekao da sam uopće ljudsko biće?“ –odgovorio je zapalucavši zmijskim jezikom. „Prvi Pisac i dalje je jedina osoba koja je stvorila ljudski život. Iako, mora Vam se priznati, bili ste veoma blizu tome. Možda Vam je sad malo jasnije zbog kakvih ste kršenja pravila mogli izgubiti Dar. “

„To više nije bitno. Papiri koje imam doma mi ništa ne vrijede, i da imam nalivpero, ne bih mogao stvarati!“ –povikao je uzrujano dok mu je vjetar mrsio prosjedu kosu.

„Ne treba Vam Dar da možete stvarati. Dovoljno je samo ovo. No kreacija ovoga puta može imati puno ozbiljnije posljedice.“ –rekao je smireno i pružio Samuelu nalivpero.

Prihvatio ga je, iznenađen težinom tako malenog predmeta. Dodirivao je kamenu strukturu koja je završavala oštrim metalnim zavijutkom.

„Hvala, ali od kuda Vam to i kako bi mi to trebalo pom…“ –započeo je Samuel, no njegova vlastita kreacija ga je odgurnula kroz portal prije nego li je uspio dovršiti rečenicu.

„Vidimo se uskoro, Stvoritelju.“ –promrmljalo je jedino biće na svijetu Razlus promatrajući svjetlucanje portala i svijet Tamonegdjeporediza koji se nazirao unutar njega.

5.

Sat na zidu kucao je preglasno. Nije se mogao sjetiti da li je ikada primjetio da stvara toliku buku. Tik-tak. Tik-tak. Beskrajni zvuk kojem niti u jednom trenutku nije trebao predah. Gotovo da se ujednačio sa zvukom nalivpera dok je njime lupkao po papiru. Već tridesetak minuta skupljao je hrabrost da počne pisati, kao da ga je nešto kočilo u toj namjeri. Tik-tak. Tik-tak. To nešto mogao bi definirati kao loš predosjećaj, no Samuel nije bio osoba koja bi se vodila za tim stvarima. Pritisnuo je jagodicom prsta vršak nalivpera, na što je iz tog kontakta nastala grimizna kapljica. Tako jednostavan postupak, nekada dio njegove svakodnevnice, a sada nešto zbog čega je strepio. Iznenada, krv se preobrazila u gustu crnu materiju, zbog čega je Samuel ispustio nalivpero iz znojnih dlanova. Znoj mu je stao navirati iz svake pore kože, strah je postao svirač koji je koristio njegove krhke živce kao svoj instrument. Inspiracija je silovito nagrnula u njegov um, protiv njegove volje. Vidio je svjetove satkane od sjena i tame kako proždiru sve oko sebe. Jedan dio njega se već godinama nadao tome, da svega nestane i da više nitko osim njega ne može stvarati. Želio je da samo njega veličaju kao Pisca. Zatreptao je. Sjedio je za stolom s nalivperom u ruci. Riječi su se izlijevale pred njegovim očima tvoreći nove svjetove. Već je zaboravio kako je to bio dobar osjećaj. Zatvorio je oči i prepustio se.

6.

Pisci su bili prvi koji su shvatili da se nešto strašno događa. Odjednom su knjige u Palači Svih Kreacija počele gorjeti, tako silovito da ih niti vodenbuhe nisu uspjele ugasiti svojim suzama. Nakon što se i posljednja stranica smrvila u prah, nalivpera su počela pucati, izlijevajući iz sebe tintu. Kada su izašli iz zgrade, dočekao ih je još gori prizor. Otvorio se ogroman portal u novi svijet, koji je u sebe počeo uvlačiti sve druge, proždirući ih. Bezglavi konjanici na kosturskim konjima stali su zaposjedati i nebo i zemlju, dodirom uništavajući sve što je iz drugih svjetova ikada prešlo u svijet Tamonegdjeporediza. To je trajalo tri dana i tri noći sve dok svi portali nisu nestali, uključujući i taj koji je vodio u novi svijet satkan od tame.

Samuel se trgnuo iz transa, odjeća mu je bila umrljana tamnom gustom tintom, a kosa znojem slijepljena uz čelo. Osjećao se veoma iscrpljeno, kao da je danima trčao bježeći od stvorova iz svojih noćnih mora. Pogled mu je pao na hrpu papira pred sobom, svi su bili ispisani njegovim rukopisom. Počeo je čitati sadržaj onoga koji mu je bio najbliže, sa užasom shvativši da su njegove noćne more postale java. Uzeo je novi komad papira i počeo pisati, pokušavajući ispraviti počinjeno. No što god činio, ukleto nalivpero nije više htjelo pisati. Tik Tak. Tik Tak. Sat je ponovno glasno otkucavao. Bilo je sedam sati, a ptica graktalica se po prvi puta od kada ju je stvorio nije čula. Znao je dobro zašto, te je istoga trena briznuo u plač shvaćajući posljedice nove priče koju je napisao. Nedostajala mu je prokleta ptičurina. Sada su svi bili Obični. Kao i on. Nije više bilo drugih svjetova osim njihova. Bolna misao se stala širiti njegovim umom poput zaraze. Sakupio je sve papire i zapalio ih, iako je u sebi znao da se ništa neće promijeniti. Praznog koraka spustio se na donji kat i iznenađeno se ukopao na mjestu. U njegovoj kuhinji nalazilo se biće sa Razlusa koje je on stvorio. Ostavio je knjigu na stolu i raspršio se u sitne čestice, kao da nikada nije ni postojao. Bila je to posljednja Knjiga Kreacije koja je ostala. Što je moglo značiti samo jedno. Ostao je još jedan svijet. Zapitao se da li je moguće da je to biće također posjedovalo Dar i bilo sposobno stvoriti nešto novo iz ništavila. Uzeo je knjigu u ruke i potrčao van iz kuće, pridruživši se prestrašenoj masi ljudi koja je promatrala kako se nebom širi portal. U njihovim očimo zasjao je tračak nade. I ne samo to, svijet iza portala počeo se pretapati u Tamonegdjeporediza, spajajući se s njime.

Samuel je do kraja života žalio zbog svoje mržnje prema Piscima, pogotovo kada su stanovnici zbog tuge odlučili zaboraviti da su ikada postojali drugi portali i išta što je neuobičajeno, te se praviti da je oduvijek postojao samo jedan svijet. Naziv Tamonegdjeporediza bio je također zaboravljen, prigrlili su ime posljednjeg svijeta koji se stopio s njihovim. Pogledao je knjigu u svojim rukama, te otvorio prvu stranicu i pročitao naslov.

Zemlja. Tako se zvao vrli novi svijet.