Pogledom sam ocrtavala blage obrise dječjeg rumenog lica s fotografije, ne obraćajući previše pažnje na okolinu u kojoj sam se nalazila– malena, oskudno uređena unutrašnjost tamnosive kapsule. Mjesto na kojemu mi je bila suđena smrt, kao neka vrsta doživotnog zatvora.
Već sam se davno pomirila s činjenicom da sam postala pokusni kunić, suhonjava nakaza tijela ispunjenog osipom i crvenilom. Pulsirajuća bol koja je parala tijelom postajala je svakoga dana sve nepodnošljivija, a krvava bljuvotina slankastog mirisa koja mi je izazivala gađenje, ispunjavala je dobrani dio kapsule.
 Svrbjela me skupina mikročipova kojima se testirala moja tjelesna temperatura i puls. Više se niti ne sjećam od koliko sam bakterija i virusa bila napadnuta i koliko sam antibiotika morala gutati da se osjetim bolje. Nekada su se antibiotici koristili isključivo u borbi protiv bakterija, a danas je normalna stvar da se proizvode i oni protiv virusa.
Teško se pomiriti s činjenicom da se ljudska bića stavljaju u kapsule, a još teže je razmišljati o trenutku kada će otkazati sustav za održavanje na životu. Nadala sam se da ću kroz debeli sloj zamrljanog stakla ugledati koju svemirsku letjelicu i biti spašena, ali kako je vrijeme prolazilo, počela sam shvaćati da je povratak na Zemlju bio samo dio mojih apsurdnih, luckastih maštarija.
 ******
Zločudna je bolest odnijela mog supruga u vječni počinak, ostavljajući me samu u devetom mjesecu trudnoće. Bespomoćnosti, šok i frustracija, pratili su me svakoga dana u stopu, a dosegli su vrhunac u trenutku kada sam rodila dijete s blagom mentalnom retardacijom...dijete koje mi je nasilno oduzela brineta prodornog, zlobnog pogleda.
Na Zemlji nije bilo mjesta za nesposobne, svi su se trudili postići što bolji rezultat na poslu i bolju poziciju u društvu, a oni koji to nisu bili u stanju dati, bili su odbačeni iz društvene zajednice. Moju je Lauru zauvijek uspavala injekcija. Prijezirni sam pogled bolničarke Anne zamijetila tek komadićem svijesti. Nisam imala snage ispustiti glas.
 ******
Snažna je bol vladala svakom stanicom moga tijela, poput parazita koji mi je plesao pod kožom i neprestano grickao tkivo. Zadnjim snagama, savijala sam se poput gliste, imala sam osjećaj da ću svake sekunde eksplodirati poput malog zrna kukuruza kokičara. Živčani završeci moga tijela osvajali su prostore mozga nadirućim osjećajima boli.
Kapsulom se prolomio vrisak. Pomislila sam da mi se organi raspadaju iznutra, kao da se tope pod utjecajem imaginarne vatre. Tada je bol nakratko oslabila.
 Još uvijek mutan i nejasan vid, uspio je registrirati sitan, loptičasti objekt u daljini. Pomislila sam da u beskrajnom, tamnom prostranstvu postoji nada, u mojoj se svijesti upalila malena svjećica dovoljno snažnog plamena da me održi na životu.
 ******
Odšetala sam do polukružnog balkona bolnice udahnuti svježi zrak i razbistriti misli. Oštar, snažan vjetar neprestano mi je mrsio kosu i ledio dah. Ulična je rasvjeta padala na vlažne pločnike, obasjavajući puste, maglene ulice.
U tom trenutku, sinula mi je jedna od najbizarnijih zamisli kojih se moj mozak uspio dosjetiti. Potrčala sam natrag u sobu i dohvatila svoju kožnu torbicu, izvadivši kutiju šibica i upaljač. Imala sam osjećaj da me goni nevidljiva snaga takvom žestinom za koju uopće nisam bila svjesna da posjedujem. Ne sjećam se kada sam zadnjega puta osjetila toliko gorčine, poput pobješnjelog demona koji se svim snagama pokušavao osloboditi.
Palila sam dokumente, slike, namještaj, sve što sam uspijela dotaknuti i hitro se spuštala uskim stepenicama na hodniku prema izlazu. Vatri nije trebalo dugo da bukne i pritom pokaže svoju snagu i raskoš. Plameni su halapljivo počeli gutati sve što im se našlo na putu poput nezasitnih, proždrljivih zvijeri.
Srce mi je luđački udaralo, kao da će mi svake sekunde ispasti iz grudi, a koljena podrhtavala od straha. Tek sam sada postajala svjesna onoga što sam učinila. Čuli su se histerični krikovi i buka koja je dolazila iz soba odozgo. Uspaničeni su pacijenti i osoblje trčali uokolo, brzopleto hrleći ususret protupožarnim aparatima.
Dala sam petama vjetra i taman na izlazu srela prodoran, osuđujući pogled tamnokose bolničarke s bijelom karticom pričvršćenom na majici, na kojoj je pisalo Anne Click.
Nisam se više osvrtala, već nastavila dalje, trčeći dugim, vlažnim ulicama kojima nisam vidjela kraja. Korak mi se gubio u moru buke i zavijanja sirena novo pristiglih vatrugasnih kola, i onih prve pomoći. Roboti nove tehnologije Hosp43 s natpisom Hospital na prsima, prodrli su u unutrašnjost zgrade, noseći sa sobom zelenkaste strojeve koji su podsjećali na usisavače. Zapravo je bila riječ o novoj vrsti protupožarnih aparata.
 ******
Ispustila sam nekoliko suza, nepomično ležeći na leđima. Točno sam osjetila vlažne, mekane kapi koje su mi doticale vrhove ušiju. Ljudi...mrzila sam ih sve od reda, sramila se što sam uopće ljudskoga roda. Oduvijek sam ih gledala s notom prijezira.
Nisam mogla prihvatiti pravila kojih se trebalo pridržavati, igrati njihovu okrutnu igru koja je vodila u propast one drukčije koji se nisu mogli uklopiti u monotoni standard svakodnevnice. Policiji nije trebalo dugo da me pronađe, skrivene kamere su savršeno izvršile svoj posao.
Vrlo brzo, bila mi je dodijeljena smrtna kazna. Nisam se bunila, već šutjela poput ribe, znajući da ne mogu ništa učiniti kako bih se izborila za slobodu.
Naprezala sam zadnje snage da se sjetim svog djetešca i dragoga muža, odlazaka u kupnju uoči Božića, rođendanskih proslava u luksuznim hotelima, putovanja u daleke krajeve... Slika je djelovala zamagljeno i krko, na trenutke sam stjecala dojam kako su sva moja sjećanja nestvarna, tek dio iluzije.
“Otkud im pravo da mi oduzmu dijete! Jesu li uopće svjesni kakav je to zločin?! Gadovi glupi!“ pomislila sam.
Naglo sam stisnula šake od iznenadnog bijesa i ljutnje. Bacila sam pogled prema bezličnom, tamnom prostranstvu što se pružao izvan mog vidokruga. Onaj nepoznati, okrugli objekt maslinaste boje, bio je mnogo bliži i podsjećao je na kapsulu. Da mi se nije mutilo pred očima, mogla bih se sa sigurnošću uvjeriti u to.
 ******
„Gospođice Wilson!“
Čula sam piskutavi, isprekidani glas što je odzvanjao duž kristalne dvorane, krcate ljudima koji su bili osuđeni na razne kazne; jedne su trajale tek nekoliko dana ili tjedna, a druge godinama. Saznala sam da je one noći poginula bolničarka Anne Click kako bi spasila dvoje starijih pacijenata i shvatila da žena vjerojatno nije bila tako zla, već postupila onako kako se od nje očekuje, jer da nije ubila dijete, zasigurno bi izgubila posao. Prijezir što joj se dao pročitati s lica, bio je posljedica prisilnog pridržavanja pravila.
Nekoliko je krupnih robota čistača kupilo ostatke papirića s tla koje su ljudi bestidno bacali na pod. Po mene su došla dvojica visokih robota s tamno plavim kapicama i čvrsto me stisnuli za ruke pošto sam se svim snagama trudila oduprijeti. Uručili su mi fotografiju mog djetešca, ono se oduvijek slikalo u bolnici roditelju za uspomenu i dopustili mi da je ponesem sa sobom. Dok sam kročila u jednu od kapsula modela Kepler u kojima su se radili eksperimenti na žrtvama koje su bile osuđene na doživotnu kaznu, u jednom me trenutku nakratko obuzela empatija prema poginulima, ali već u slijedećem, kada su mi zatvorili čelična vrata i kada se čula snažna buka motora, ona je u potpunosti nestala.
 ******
Nepoznata je kapsula prošla na možda dva metra od moje, uskoro se izgubivši iz mog vidnog polja. Prizor koji sam ugledala nije me ostavio ravnodušnom. Radilo se o kostima preminule osobe, točno sam vidjela neoštećenu lubanju sa svoja dva udubljenja na mjestima gdje su se nekada nalazile oči.
Od silnog šoka i strave, osjetila sam snažnu bol u grudima dok su mi pred očima iskakale mrlje. Osjećala sam se lagano i poletno, kao da lebdim u jednoj stranoj dimenziji oslabjele gravitacije, dok mi je tijelo i dalje boravilo u kapsuli, na putu prema nepoznatom planetu gdje će se ukrcati nova žrtva.