Jao, što je suho bilo! Kao da se spustilo Sunce! – pričala je Mirta svojoj osobitoj prijateljici, iz djevojaštva još – Silno suho i tvrdo kao brazda! U jednom sam trenutku pomislila da je polarni dan!

Sad, ti znaš moju rutinu: ja svakoga jutra prvo kavu skuham pa šećem uokolo s njome i zabavljam se dok se ne razbudim, dvadeset minuta, pola sata… Tad tek krećem s toaletom.

Ali to jutro nisam nijednu stvar napravila već sam odmah odjurila u menzu jer sam strašno kasnila na posao. Bila sam užasno žedna i sunce je nemilo peklo moje čelo. Nisam bila sigurna na vlastitim nogama dok sam se s Podmurvica spuštala prema gradu brzim korakom jer mu autobus toga jutra nije ni pao na pamet, a auto je bio kod mehaničara na uljepšavanju… Nešto strašno!

Zapravo ti uopće ne mogu reći kako sam odradila dan jer osim apokaliptične sunjare, menza je bila krcata kao što valjda nije bila ni u Jugi: svi stolovi puni, cijelo vrijeme. Ma i bit će možda da me taj posao održao na životu jer sam se unatoč potpunom užarenju čela sasvim tekuće nekako prepustila tom konobarenju.

Moram ti ovdje svakako dodati da su ljudi bili divni taj dan, kao da se neko knjiško razumijevanje pretaklo u njih sve i meni se činilo zaista da smo braća, mi ljudi… Moguće je da sam bila i sretna. Tamo negdje pred kraj smjene, došao je onaj zgodni matematik…

Što se mrštiš kad nisam dovršila rečenicu?! Eto vidiš kako ti mene doživljavaš… Pa hvala ti. Ti znaš da ne bih varala Marka! Kakav slučaj, nipošto i ne. Okej, nisu mi neki razlozi, ali i izbjegavanje zapetljanja je bolji razlog od neimanja razloga, zar ne? Zar nije? Hajde, ne demoni! Tip je finoća i što sad? Ne mogu mu ja zabraniti da ide jesti u menzu! No dobro, slušaj me jer to nije poanta!

Jesam li ti pričala kako on izgleda? Ima sto metara u visinu i crnook je kao Pakistanac, a pravi se nezainteresiran svaki put, neizbježno, a to je vrlo seksi kad te muško neće. A laže. Uostalom, zašto bi me nazvao onaj dan za onaj rad? Mogao je nazvati tebe ili Sanju ili bilo koga od vas, ali je nazvao mene i ja sam mu prevela manual. I znaš da je cijelo vrijeme bio kraj mene i kao pregledavao odgovara li mu sve to… Ma, whatever! Lijepi dečki su posvuda, a gledanje nije kažnjivo, a bogme je meni ovaj flertić malo i držanje popravio!

Molim? Ništa dakako. Niente. Samo se tako slatko nasmijao da sam se rastopila iako– e sad pazi ovo – izgledao je totalno i veoma loše. Taj lik ti je inače nekakav rukometaš, što ja znam, neko sportsko trčkaralo… (Vidjela sam mu hrpu onih gumenih odjevnih predmeta u autu, znaš ono što si kupuju ti sportaši da im bude fleksi za zglobove i da im se mišići vide dok se naprežu…) Ma, one kričave bjesova, Marina! Kako ne znaš?!

Znaš kad vidiš kao satelit na cesti kako biciklira… (Podsjeća sav na nekog kričavog, agresivnog malog spermića iz spota, zar ne?) Zar to da je seksi? Santo Dio… Ama, dobro. Ovaj je lik u svakom slučaju iz te galerije kričavih nanožnica, pritežnica, zaguznica i pritjelica u šumi. A ima čujem six-pack ili čak eight-pack, ako i to postoji. Znači, sport, vita aktiva, zuja cijeli dan, ego-trip pred teretanskim ogledalima i te gluposti, ali koje ti na kraju rezultiraju u finom primjerku sa nedozrelim samopouzdanjem ili u gorem slučaju, sa izmjeničnim samopouzdanjem pa tako i raspoloženjima. (A kažem ja tebi, da se on spram mene ijednom postavio kao ravnopravan suparnik ili kao superioran, Marko bi se mogao i zabrinuti! Ovo nikome!) Dakle, momak je bio maca, ali taj je dan izgledao… Dio Santo! Kao da ga je netko dva mjeseca držao u zarobljeništvu i pustio iz sažaljenja da pojede nešto u menzi. Najčudnije mi je što mu je koža iza uha bila stara, a zubi sasvim ostarjeli, požutjeli i prorjedjeli se… I ipak on meni dobaci smile i to jako lijep obzirom da je čovjek propao i to baš, baš. Nasmijem se i ja njemu i to je obilježilo onaj trenutak gdje se veoma poletno osjetiš jer ti se muškarac smije na kraju smjene. Bila sam sretna, a čelo me još uvijek grijalo… ali nije smetalo! Bilo je super!

Skupim još par stolova i stanem ispred stepeništa načas da posložim kišobrane kad eto Marka! Iznenađenje! Vratio se Marko iz Kanade i ni pet ni šest – u menzu! Tu mi je srušilo i polet i dan, a bogme je i Marko izgledao čudno, neprisutno i zloguko. Nije me poljubio, što se i razumije jer se svađamo non-stop, ali ipak, brate! Pa nije te bilo dva mjeseca, kakve su to ružnoće ne poljubiti svoju curu?! Uplašila sam se jer me nije htio pogledati u oči. Pitala sam ga što je. Znaš što mi je odgovorio?!

- Mirto, ja sam upoznao nekoga. Nije bilo ništa, ali sam se ipak zaljubio.

- U koga? – pitam ja.

- U jednu curu iz Banje Luke koja je sa mnom radila u tom eko-selu dva tjedna.

- I što sad? – opet ja, je'l?

- Ništa. Ne mogu ti se opustiti još jer sam još zaljubljen u nju, ali proći će i opustit ću se i opet će sve biti isto.

E, tu ti se ja sjetim one male i njihovog pasjeg flerta prošlo ljeto kad mi je Marko tjedan dana šutjeo, a kužila sam da mu se sviđa druga; i on svejedno šuti i pravi me budalom, a ona me svako malo o njemu ispituje. E, a sjećaš se, tada smo se posvađali baš užasno poslije dva tjedna tog magarčenja, pozadinskih njušenja, komplimenata, smiješaka i „Mirta-je-glupača“ generalnog teatrološkog diskurza. Ma, sad mi je drago što se ta mala desila pa da se i ja malo opustim u životu jer nitko nikome ne pripada pa se smije igrati budale sa svakim dok ga god ne praviš budalom, je'l? Ma da, svi znamo da se pogledima ljudi najgore prevare – Me engañastecon la mirada, con la mirada! Hahaha!

Uglavnom, ja ti puknem i počnem plakati nasred stepeništa od menze, a smjene još 20 minuta. Dakle – 20 minuta pakla! Marko me uopće nije doživljavao: izrekao svoju sepsu, isključio se i samo je stajao.

Neeee… Ma kakva krivnja! Ne! Nije me doživio – bolila ga je briga! Odnosno nije, već tko zna!? Ja Marka već odavno ne poznajem jer mi govori baš ništa o sebi. Pusti ti zajednički život! Pa ja bolje poznajem susjeda nego svoga Marka! Ma, boli me briga, daj da završim! Nisam mogla završiti smjenu nego sam na kraju pobjegla i ne javivši se. Ikome! Trčala sam uzbrdo i žurila čak i kad bi me srce izdavalo! Glava mi je bila ogromna, usijana, boljela je i peklo me čelo od tog sunca.

Kad sam došla doma, Klaudija je nazvala jer sam ja nju prije toga bila zvala da je pitam kako se uzgaja zec odnosno što mu smijem davati. I pita mene Klaudija da dali mogu staviti kavu? A ja – dead inside – totalan deadness inside. I kažem joj da neka dođe, što me sad briga sve!

A volim ga, i bilo mi je strašno, strašno, strašno! Nisam htjela otići, a moraš otići kad ti ukakaju dostojanstvo, zar ne moraš? Ne? Dobro, ja da. Da sad ostanem u takvoj situaciji gdje mi moj dečko kaže – čekaj dok se odljubim od neke ribe iz Banje Luke – da poslije toga ostanem s njim, a pa to mi je kao da im se oboje još i poklonim jer su nezreli i neodgovorni! (Čudno, ali za nju sam odmah znala da mi je inferiorna po svemu osim mladosti, a to i nije neki problem jer su te alternativne često nesigurne u sebe dok izgledaju najbolje pa i tu dobivam relativno lako. Ako nisu nesigurne, ja ih takvima napravim, osim ako ne vidim da se Marku sviđa što su nesigurne – onda ih veličam pa se same dovrše ili im bude tako neugodno da sasvim unište dojam. Najbolje je što na kraju one vole mene, a Marka izbjegavaju. Izgleda im strog, a i on je zapravo nesiguran. Strava, zar ne?)

Štenad je ta prosvijetljena mladež, i usijana glava ih lako iščupa iz zemljice potencijala!

Ipak sam ti ja pukla i počela da opet jako plačem. Došla je Klau i nije znala što da kaže. Došao je i Marko i ponašao se kao zec, potpuno neovisno o meni i nekako retardirano, a zbrinuto i zato sveukupno ljigavo. Nimalo nije bio moj. Ja sam odmah pohitala u vrt gdje su sjedile naše mame. One se nađu kod nas svake srijede za neke geranije, ono rozo cvijeće posvuda. Htjela sam ih pitati za savjet, samo – umjesto Markove mame bio je došao njegov tata (Što njegov stari ima raditi s mojom starom u geranijama!?); i sad netom prije no što li sam ja htjela izustiti pitanje, Markov stari je ustao i krenuo prema meni govoreći: „Ne moraš mi ništa govoriti, znam ja sve!“, i krenuo da tumači to svoje. Klau je s balkona viknula: „Kava!“, i ja sam otišla to napraviti i pustila ovo dvoje u vrtu. Nisam pitala Marka što on želi: neki pankeri su došli po njega i odveli ga. Znala sam da ga više neću vidjeti i to je boljelo kao vrag! Bilo mi je neopisivo teško, ponešto i relief, ali teškoća izuzetno velika – kao kad je Maksim umro – čisti užas!

Tu sam se probudila. Bila sam jako žedna, slinava i jako uplakana, a probudilo me vlastito jecanje. Kroz prozor sam vidjela da se dani, ali je bilo pakleno vruće, a iznad moje glave se od straha stisnuo Bruno, naš zec. Popeo se na krevet i spavao mi je na čelu – što nije nenormalno to za zeca? Rekla sam ti da me već voli! Ajme, pa Marko niti ne zna da mi imamo zeca! Zaboravila sam mu reći jučer jer je morao ići da radi! Pa nema ni veze, ha? Sutra se vraća, trebao bi oko 3 popodne… Iznenadit će se. Misliš da će voljeti Bruna? A hej – što misliš da znači taj moj san?