Bilo je jutro vedro i sunčano – normalno i lijepo jedno majsko jutro. Nešto prije sedam sati, Antonio, instruktor vožnje i Dora, njegova učenica sastali su se na parkiralištu na Mlaci kako bi u miru popili sok iz tetrapaka dok Antonio ispuši cigaretu. Razgovarali su o kiši koja, sinoć najavljena, jutros nije pala pa je prema tome izostala otegotna okolnost za vožnju. Kiša bi jutros za Doru bila zapravo olakotna jer je vozački ispit koji u osam sati ima započeti, kažu, mnogo lakše polagati po kiši. Svašta se čovjeku u svakoraznom radu oprosti zbog nevremena, a sad evo, ništa od toga. Dora je bila računala na tu kišu pa je zato jutros činila grimase i škiljila na prve zrake sunca. Antonio je govorio o Americi i automatskim autima za koje je, prema njegovom mišljenju, dovoljno biti tek osnovno motorički sposoban to jest – koje i debil može voziti, a Amerikanci i jesu svi debili i nenormalni. Dora je isto zapalila jednu da se smiri iako tomu zapravo nije bilo potrebe jer izgledala je spokojno, svoje, čak veselo. Složila se na ovo o Amerikancima-debilima i dodala tome ovisništvo o ratovima, da napravi razgovor, ništa više.

Kad su ispušili i popili, u točno sedam sati počeo je sat vožnje prije ispita. Dora je vozila opušteno pribrana, ozbiljno i marno. Lijepo je vozila. Instruktor se zato posvetio ispisivanju knjige vožnje, rokovniku, zvao je mobitelom druge učenike, dogovarao ispitne termine i čitavo se vrijeme nastrano i neumjesno šalio sa ženskim glasovima. Toplina sunca maglila je vjetrobran. Antonio je zbog toga palio i gasio klimu jer je Dora povremeno prekidala njegove razgovore proklamirajući hladnoću u vozilu. Bilo joj je ružno to njegovo razgovaranje, neprofesionalno i tupo.

Vozila je Zametom, Krnjevom i Turnićem. Antonio je nemarno izazivački govorio u mobitel, ali je svjesno pratio prometne situacije. Na spomen imena Žarko, Dora je ustuknula i napravila propust pogleda u mrtvi kut.

Otkad je čula ovo ime, počela je voziti nemarno i ukočeno; vozila je šablonski, ne gledajući i kao ne znajući što radi, kokošje. Kvačilo se preobrazilo u šupljinu, postajalo protivničko… Nepoznato.

Kad je Antonio završio razgovor, nakon dulje pauze, upitala je:

- Je li to Žarko Vuković?

- Da, šta ga znaš? – odgovorio je instruktor na pitanje pitanjem.

- Ne poznajem ga, ali sam prvi put kod njega pala. Drugi put je bilo kod jednog punašnog, ćelavog gospodina… Kakav je Vuković?

- Normalan je k'o i svi. Kod njega trebaš paziti na provjere, položaj vozila i osobito bočni razmak, ali normalno i na sve drugo što smo radili jer je sve to dio snalaženja u prometu. Opusti se i vozi kako smo naučili: kad staneš, retrovizor; skrećeš lijevo, mrtvi kut... Tu mi kiksaš i sad se skoncentriraj i odradi to lijepo, kako treba; danas je ispit i ja ne smijem ništa reći, znaš; nemoj da moram ja gledati okolo jer ćeš pasti…

- Odakle počinjemo?

- Krenut ćemo od Alibija i završiti na poligonu. Skreni lijevo.

- Što sad idemo do Alibija?

- Da. Lijevo. Žmigavac, Dora! Nemoj mi sad biti neozbiljna, hajde!

Dorina je vožnja ovdje postala sasvim nespretna: od kretanja iz treće brzine do ne propuštanja pješaka i jednog krivog skretanja, sve je počelo da biva pogrešnim.

- Šta ti je sad, Dora? Si se prepala? Pa lijepo si dosad vozila…

- Ma dobro sam, malo mi je strašno u želudcu, proći će. Bi li, molim te, opet ugasio malo klimu?

Ispred kafića „Alibi“, parkirala je i otišla unutra da popije čašu vode. Za šankom je sjedio Žarko Vuković. Izmijenili su poglede: Dora je odmah prepoznala ispitivača, ispitivač se nabravši obrve nakratko zagledao u nju.

Na dušak je iskapila cijelu čašu vode i odmah otišla u toalet da učini isto jer je zapravo htjela popiti tabletu za smirenje – malu, zelenu i nepoznatu neku tabletu. Jučer je ona bila na fakultetu gdje se nakon predavanja sjelo u kafić i porazgovorilo ponešto i o vožnji kad je na nju došao red da govori o svojem kontekstu. Tako je izložila da sutra ujutro polaže vozački ispit. Prozvala ga je najtežim ispitom ikad, osobito mučnim zato što ga je dvaput već neuspjela položiti i najgore, zato što njezin tata jako i previše voli automobile pa mu je zato mnogo stalo da ona položi vožnju.

- …tako nas malo istih stvari zanima i sad kad napokon imamo zajedničku osnovu, ja radim sve same promašaje!

- Pa šta?! – rekao je Leno – Nisi ga ti pitala da ti plati i osim toga, tvoj stari zna da je tebi auto špansko selo. Ja sam položio prije tri mjeseca i još vozim kao ćorava baba. Normalno da ti ništa nećeš naučiti u četrdeset sati nego ti treba barem deset godina ceste… Ti trebaš zabrijati da ideš u rat i odraditi posao vojnički!

- Ma, kužim ja to i nije u tome stvar. Stvar je u tome da je moj tata rođen za aute, da sam ja rođena za knjige i sad je lisica došla kod rode pa se ne snalazi ni u čemu. A ni to nije problem. Problem je što sve to izgleda kao nepoštivanje jednog emocionalnog ulaganja i to obiteljskog pa da ti ne govorim više! Vojnički mi se sviđa, mogla bih tako…

- Normalno da tako ideš kad ideš u nepoznato. I poligon imaš u vojsci i sve i onda zamisliš da ideš na neprijatelja, naljutiš se i tako razbiješ strah. Meni to pali, štajaznam…!

- Moj stari ima svoju garažu – javila se Marina – a sad prodaje i stare aute i sav je lud oko toga… Samo auti, kamioni, garaže, to je njemu najljepše na svijetu…

- Znam, znaju se tvoj i moj stari – upala je Dora.

- E, da. E, pa meni je tata isto tako emotivno uplatio vozački još dok nije bio ovako skup, ali je svejedno bio neki brutalni iznos i nije nam to baš trebalo. Kad sam prvi put pala, vidjela da je vrag uzeo šalu, nabavila Normabel, lijepo to popila sat prije vožnje i to me tako opustilo i prošla sam. Znaš kako lijepo, cijelu te opusti! Najgori je strah – ti možeš znati voziti, ali kad ispitivač sjedne iza, odmah ona centrifuga u želudcu i tko da vozi?! Normabel, zapiši to i obavezno nabavi! To je za opuštanje mišića, a možeš ga piti i za grčeve i svašta.

- Pa da. Saveznik – ubacio je Leno.

- Imam ti ja Normabel – rekla je Maja – i nije samo za mišiće nego i za glavu. Ja uvijek imam dva-tri za ispite, ove tu. Meni je to najbolji prijatelj kad mi je trta i to uzimam samo za Pranićku i Tišlericu… Jednom sam uzela i za Meraka, ali to je bilo glupo jer je on super i ful je normalan i opušten… Evo ti, ali dam ti samo jedan… stavi u torbu pa vidi sutra. Ja bih uzela, sto posto!

Dora je htjela popiti tu tabletu kada je ugledala Vukovića. Htjela je nešto, bilo što: injekciju, cigaretu, tabletu, šamar, samo da se izvadi iz staroga straha. U toaletu je popila malu zelenu tabletu. Ostala je načas da sačeka smirenje koje su joj obećale kolegice, ali to se nije dogodilo – bila je i dalje nervozna i uplašena. Normalno.

Za šankom, kraj Vukovića je sjedio Antonio i rekao joj zapovjedno da ide čekati pored vozila. Poslušala je. Vanjski joj se zrak sada učinio mnogo hladnijim. Duboko je udahnula i osjetila bol u lijevom ramenu. Protresla je tu ruku, poskočila i otrčala do auta. Tu je stala uz vozačeva vrata i njišući se i poskakujući, naglas je govorila:

- Ja ovo znam. Ja sam sve ovo naučila i ja ću sada ovo odvoziti kako spada. Prvo ću se Vukoviću ispričati što ga nisam pozdravila, to je bilo ružno. Onda ću sjesti u ovaj dobri autić i kad se zavežem mi ćemo postati jedno i ja ću položiti. Vojska. Danas ću položiti vozački. Kako je hladno! Ma, bila bih na ovoj hladnoći dvadeset i četiri sata, samo da položim! Sve da položim. Sve. I položit ću! Riješit ću ja to pod svaku cijenu! Znam ja voziti. Znam sve što smo radili. Znam da znam. To je taj dan, danas idem u rat! Disciplina. Obavit ću posao. Samo trebam obaviti posao za koji sam trenirana i koji znam… Vojska. Vojnik. Ja sam vojnik! Obaviti posao treba. Posao…

Vidjela je kako iz Alibija izlaze Antonio i Vuković. Antonio je pogledom tražio poznanike, a Vuković je razgovarao na mobitel i izgledao je strog.

Rukovala se, pozdravila, ispričala. Sjela je u auto. Ispitivač je pitao ima li pitanja i kako se osjeća. Bez pitanja, rekla je da se osjeća u redu. Zahvalila je. Vuković se još jedanput dugo i ozbiljno zagledao u nju kroz retrovizor. Njezino se lice pretvorilo u lice vojnog kadeta. Tako je i krenula voziti.

Vozila je stabilno, mirno, školski. Izraz njezinog lica nije se mijenjao. Osjećala je ispitivačev pogled, ozbiljan i upitan. Nekoliko ju je puta pitao kako se osjeća. Svaki je put hladno odgovorila: U redu, hvala.

Ispit je imao završiti na poligonu. Kad su se ondje uputili, propustila je pogledati na desnu stranu prije posljednjeg skretanja. Stigavši na poligon, ispitivač je naredio da po njem učini krug. Poslije toga, iznenada, ponovno ju je izveo na cestu. Bilo je devet sati – petnaest je minuta predugo vozila.

- Dat ću vam još jednu šansu da mi pokažete da ste čovjek. – odjednom je rekao Vuković uzdahnuvši.

Uslijedile su pogreške, sitni propusti. Dora je počela duboko udisati.

- Jeste li dobro? – pitao je ispitivač.

- Oprostite, malo sam pod stresom, sad ću se sabrati.

- Ako vam je potrebno, isključite se iz prometa i udahnite malo, smirite se.

- Hvala, nije potrebno. – hladno je odgovorila gledajući ispred vozila.

Još petnaest minuta vozili su po Srdočima, a tada je ispitivač Vuković naredio da se vrate na poligon. Ondje su stali. Antonio je šutjeo i nagonski bijedno gledao grupu mladih djevojaka koje su stajale sa strane. Učenica je gledala u ispitivača, on je gledao ravno u njezine zjenice, bez prestanka, na čas, dva ili tri.

Napokon je izrekao – Dora, jeste li vi bili odlikašica?

- Još sam uvijek – glasio je njezin izračun.

- Znam da jeste, vidim. Ja vidim da ste vi sve naučili, proučili ste svako raskrižje i poznajete pravila svake pojedine situacije. Vi ste ih naučili, ali vi se niste snalazili. Što se dogodilo kad ste ponovno izišli na cestu? Što se dogodilo na križanju glavne i sporedne gdje ste vi dolazili iz sporedne ulice?

- Ne znam

- Ne sjećate se?

- Ne. Oprostite.

- Čega se sjećate?

- Ničega… To jest, sjećam se da pri ulasku u poligon nisam pogledala desno.

- Tako je, niste. Niste vi nigdje pogledali, vi ste znali sve, a vidjeli ste ništa. Dora, ja bih vas pustio, ali vi ste opasni na cesti – vrlo ste opasni i to ne valja. Što se dogodilo na raskrižju glavne i sporedne ceste, recite mi…

- Bijelo vozilo s desna je skretalo, plavo vozilo s lijeva je bilo udaljeno i ja sam prošla.

- Vi ste prošli. Jeste, prošli ste. Vi ste vidjeli oba vozila i vi ste prošli. S vaše lijeve strane bio je parkiran kombi. Nepropisno, na cesti. Dobro. Vidjeli ste plavo vozilo koje je dolazilo iza njega i prošli ste. Želim vam reći da ste gledali samo dio ceste koji je vas zanimao i ništa drugo. Dora, ja ću vas pustiti, ali morate mi obećati da nećete voziti sama barem jednu godinu dana… i u to nisam siguran. Nisam siguran da vas trebam pustiti jer mislim da ste opasni na cesti.

Na ovom se mjestu Dora osjetila nepravedno ubodena pa se stala izjašnjavati:

- Ali, oprostite mi, ja nisam oduzela prednost plavom autu, bio je daleko…

Odjednom, ispitivačeve su se zjenice proširile, iskolačio je oči poput opsjednutog i stao da viče. Antonio je prestao gledati djevojke.

- Niste oduzeli prednost, niste! A što da je dijete bilo iza kombija?! Što da je dijete izletjelo s desna?! Neka je i odrasli, nema veze! Dora, ovo ne može! Ovo ne valja! Ne možete ne gledati i voziti po znanju! Vi morate uvijek biti spremni na najgori scenarij, a vi niste spremni na ikakav! Nikakav! Vi znate voziti samo na papiru, u autu ste opasni! Ne za sebe, za sve druge! Za druge! To je najgore! Pa, ne možete voziti kao robot, što vam je?! Nije ovo vojska ni ispit na fakultetu, ovo je život! Ljudski životi! Ne znam, Dora. Ja ne znam… Molim vas, iziđite! Iziđite da razmislim, iziđite iz vozila i čekajte tu iza… čekajte vani… – sve ovo izderao je iz sebe ne prestajući je gledati poput zanesenog pastora.

Dora je izišla i sjela na trotoar. Razumjela je svog ispitivača. Bio je u pravu i njoj su zato krenule suze. Pa nije ona vozač! Pa ona čita knjige, ne vozi ona auto! I opet će sad tata plaćati tisuću kuna zbog jednoga pada i opet će ju gledati razočarano i opet se ona sramiti spominjati vožnju i novac. Ma, uostalom, ona ni ne želi voziti! Ona neće voziti! Ona će ovo već jednom nekad riješiti za tatu, ali voziti neće! Nije to njeno, to je kao da je ona svome tati poklonila tečaj francuskog jezika i to nije fer. I sad će je ovaj čovjek opet srušiti jer je u pravu i jer je prvi put bio u pravu… Jedno je pasti kod malodušnog gada, a drugo je pasti kod pravog profesora vožnje, drugo je tratiti dobrom čovjeku vrijeme i emocije, a drugome novac. Žarko Vuković nije Antonio. Pa, i pitao je Antonia tijekom vožnje radi li ona, njemu je naravski žao studentici uzimati lovu. Njegove oči… Oči su u njega dobre, vrlo tužne i razočarane i lude istovremeno – zbog nje. Zbog njenog štreberluka jer ona nije vozač nego pravi budalu od sebe, od tate i od Vukovića. Normalno da je pala kad laže. Svima ovdje laže. Čim sjedne za volan, laže i svaki put kad sjedne za volan, lagat će. Jer nije vozač, jer je čitač romana i pisač pisama. Jer je sve prije negoli vozač. Fuj, fuj i sedam puta fuj!

Vrata auta otvorila su se napola i ostala tako neko vrijeme. Dora je stala makinalno brisati suze – Brzo! Brzo!

Antonio je izišao, a za njim Vuković koji je i opet mrkog izraza razgovarao na mobitel. Antonio se nasmijao, namignuo joj i rekao: Duguješ mi cugu, ali ozbiljno!

Vuković je završio. Držao je crveni papir na kojem piše da je položen vozački ispit i pružio ga prema njoj.

- Idite sad, Dora, dok se ne predomislim… Čekajte! Prvo mi obećajte da ćete voziti samo sa svojim ocem i nikako sama – samo sa starijim vozačem. Ni slučajno sama, ni slučajno! Ja ću vam staviti ovu opasku na policiju i jednom kad vaš otac bude zadovoljan vašom vožnjom, vi ćete se meni javiti da vas provjerim i tek ću tada skinuti opasku sa policije. Je li to jasno? Je li jasno?

Dvaput je potvrdno kimnula glavom. Ni učenica ni ispitivač nisu prekidali mučno gledanje u oči.

- Idite, Dora. Javite mi se kada budete sigurni. Idite, doviđenja.

- Ne zaboravi što sam ti rekao! – dobacio je Antonio.

Pozdravila je i krenula prema kafiću na poligonu. Bol u lijevom ramenu, negdje duboko iza lopatice bila je to gora svakim dubljim udisajem i zato je disala plitko. Nakon prvog dubokog udaha, bol se proširila duž čitave kralježnice i to ju je preplašilo da se ne bi ukočila. Mislila je klimu zbog koje je sad boli, na vjetrobran, na unutarnji retrovizor i na ispitivačeve oči u njemu. Mislila je na njegove tužne, razočarane, lude i dobre oči i osjećala je sram. Sramila se zbog nečasnog uspjeha. Bolje je časno pasti nego nečasno uspjeti. Kad bih imala svoju plaću, rekla bih mu da me sruši, da neću ovo, da neću, neću! Kako se sramim! Koji sram…

Nazvala ju je mama i vrisnula od sreće. Bravo, maco, bravo!

Da bravo… ! Nakon godinu dana vožnje – bravo. Nakon godinu dana vožnje – idite da se ne predomislim.

I tata je nazvao. Bio je sretan jer je položila i bio je tužan jer je položila nečasno, čula je u glasu. Zanimalo ga je mnogošto, pitao je svašta, zanimao se, veselio olakšanju i slušao ozbiljno. Sve mu je rekla, nastojala je biti vesela, ali se najviše sramila. Nečasni uspjeh – ima li što gore?

U kafiću je radila Vanessa. Zbog godine dana povremenih dolazaka, sprijateljila se s njom jer joj se Vanessa učinila jednom od rijetkih pametnih djevojaka od dvadeset i dvije godine koje je imala, pametna i ugodna – normalna! Dora se počela osjećati normabelna.

Kad ju je ugledala, Vanessa je uskliknula:

- Hej! Pa gdje si ti!? Nema tebe, zaboravila si me! Dođi sad brzo unutra, imam vremena za cigaru! Što ima?!

- Upravo sam položila vozački – odgovorila je Dora nasmiješeno, sjetno i svejedno. Nepoznato.

- Bravo! Rekla sam ti da ćeš uspjeti, oni ti samo vuku lovu, nema to veze sa vožnjom. Ti si kod Antonia, jel'da? – i ne čekajući odgovora, dodala je – Koji ti je bio ispitivač?

- Vuković. Već sam pala kod njega. I ovaj put sam trebala pasti, napamet sam vozila, skužio me. Jedva me pustio i to zbog Antonia. Užas…

- Pa, šta si zeznula puno?

- Ne i da. Naučila sam sve napamet: napravila sam malo grešaka, ali kad gledaš generalno, cijeli je ispit… Ma šta, cijeli je moj vozački život jedan veliki promašaj i sad je to gotovo. Dobila sam rat, to je to, dobila sam ga, nisam ga osvojila. Kao debil, kao retard…

- Nemoj, tako, pa prošla si! Pa šta je rekao Vuković? On ti je inače jako dobar lik, jako voli pravila, a pogotovo razmake i provjere i težak je za proći…

- Znam, vidi se da je dobar čovjek. Rekao je da sam nesigurna to jest presigurna na cesti, da sam štreberica i da sam opasna za sve u svojoj blizini. I u pravu je, nemam ja što tražiti na cesti. Ma, svejedno mi je, štagod…

Vanessa se na to približila i došapnula joj:

- Slušaj me, pusti ti njega. On ti je prije desetak godina na Trsatu pobrao neko dijete i otad je malo puk'o, ali je inače jako dobar… Ne sekiraj se, glavno da si prošla…

…

Kad se vraćala kući, nazvao je tata. Bio je provjerio – ne postoji opaska za vožnju s pratnjom. Normalno da ne postoji.

I tako već od ponedjeljka Dora smije voziti sama. Antoniu duguje savezničku cugu, mali pir zbog jedne pobjede.