LOM PAMUKA

– Ovo vam se više ne da popravit.

– Kako mislite?

– Pa lijepo, ovo vam je slomljeni pamuk, slomili ste pamuk i gotovo.

– Kako mislite slomila pamuk?

– Gledajte, ako ste već kupili fini komad tkanine, oprostite što primjećujem marku, onda ste trebali gledati što piše na deklaraciji…evo tu, tu pogledajte…

– Mhm?

– Vidite ovu ikonu?

– Ovaj krug?

– Da, prekriženi. A vi ste garant stavili na centrifugu… A da ste pogledali deklaraciju…

– Ne znam jesam li ikad pogledala deklaraciju.

– A gospođo moja, pa lako za ono smeće iz H&M–a, ali za ove fine komade…ne možete tako… ovo je sad slomljeni pamuk… možemo mi to vama uzeti, ali nema vam od toga ništa, to se više ne da ispeglati…

– O bože.

– Drugi put gledajte deklaraciju.

TKANINA

Bala damasta pronađena u okovanoj škrinji na olupini broda Gagliana Grossa u podmorju je završila krajem listopada 1583.

440 godina je provela ispod površine mora.

Murat III. otpremio je svoj skupocjeni kargo iz Venecije prema Carigradu, ali dostavu je omelo olujno nevrijeme, brodolom.

Njegova majka, koja se cijeloga života trudila da njezin sin ne prereže pupčanu vrpcu kojom ga je odijelila od muškosti, bila je silno razočarana. Strateški je vrpcu održavala napetom tako što je sina, koji je usprkos svom ugledu i funkciji moći, izabrao jednu ženu, poticala da je zamjeni mnoštvom drugih. Kastriran prekobrojnom djecom (začetom bez ljubavi) od prekobrojnih žena, mislio je da čini pravu stvar. Prerezao je pogrešnu vrpcu, onu koja ga je spajala s emocijama, pa nije osjećao da udovoljavajući majčinoj potrebi da ona ostane „jedna i jedina“ izigrava samoga sebe.

Damast je bio poklon namijenjen njoj. Nakon brodoloma, više je razmišljao o ukupnim financijskim gubicima nego li o tome da mu majka po prvi put nije dobila ono što je od njega očekivala.

Poklon je nadživio i vodu i vrijeme. Promatrao me iza muzejskog stakla kao ono pitanje koje mi je on postavio dok smo ležali na suncu.

– Vjeruješ li da je prava ljubav moguća?

Ton kojim se postavio pitanje jasno je podcrtao: On (više) ne vjeruje.

UPITNIK

Rekla sam da želim Jelinek, da me samo ona zapravo zanima.

– Kolegica Grgić je uzela Jelinek za temu diplomskog rada, žao mi je. Morat ćete izabrati nešto drugo.

I tako cijeli život. Kad god bih mislila da točno znam što želim, netko bi rekao:

– Žao mi je. Morat ćete izabrati nešto drugo.

To što sam htjela dobio bi netko vrlo sličan meni. Netko čije se prezime razlikovalo u jednom jedinom slovu, takav netko.

Pa sam izabrala Frischa. Bio je pametan, u to nema sumnje, ali stalno sam imala nejasan i podmukao osjećaj da je njegov duh potpalio požar u rimskom stanu Ingeborg Bachmann, da se on, na daljinu, pobrinuo da joj cigareta ispadne iz usta, da žar zahvati prvo spavaćicu, potom plahte i da zatim sve ode

u tri

mile

materine

METAFORE

Popila sam nekoliko malih piva, govorila sve što govorim i kad sam trijezna, samo brže i odrješitije. Vješala sam mu se oko vrata kao kakva haljina koja silno želi biti izložena na nekoj vješalici u izlogu.

Izgovarao je rečenice moga oca:

Zamisli što mi je rekao…

Izigrala me…

Ona je kriva…

Kupio sam stan…

Radim po cijeli dan…

Bilo je podnošljivo do trenutka dok nije izgovorio: popišao se po nama. Upotrijebio je to kao metaforu, ali zarezalo me kao oštar papir jagodicu prsta. Sjetila sam se sna u kojem brat i ja stojimo na ledini, ispred nas otac piša u vjetar, okrenut nam je leđima. Vjetar učini svoje – sva mokraća završi po nama.

U trenutku kad to izgovori, poželim pobjeći. Pobjeći i ne osvrtati se. To i činim.

On krene za mnom. Ali jedna žena u njegovoj blizini prijekorno uzvikne njegovo ime, a potom pitanje na koje si je već dala odgovor: Jel ti ideš s njom ili sa mnom?!

Već sam odmakla. Ne osvrćem se. Dobro znam da ranjeni muškarac uvijek bira onu koja mu je blizu i lakše dostupna.

Brzo, dobro i jeftino. Ako je brzo i jeftino, neće biti dobro. Ako je dobro i jeftino, neće biti brzo. Ako je dobro i brzo, neće biti jeftino.

Prepoznajem kakvi mi dolaze u susret: škrti, oni koji ne žele dati ili oni koji pseudo–velikodušnošću kupuju tvoju naklonost sve do trenutka u kojem se ne upišu kao vlasnici (tebe? naklonosti?), nakon čega postaju isti kao i ovi prvi.

A ja? Kakva sam ja žena koja im dolazi u susret?

Ona koja traži ljubav, ali je ne dobiva. Pa onda ljutito prestane tražiti. Umori se. Baca mobitel o zid. Uništava. Podiže zidove. Od nemoći i bijesa. Postaje žena koja ne zna primati. Traži muškarca koji ne zna davati.

ČEKANJE

Te sam noći izašla tražiti mjesec – nigdje ga nije bilo. Pa sam rekla, to znači da treba čekati bolje, čekati nježnije, s više strpljenja, s više ljubavi.

Sve ono stvarno vrijedno nisam zaradila, nego sam dobila.

Trebalo je samo čekati: da voda počisti mulj, da vatra izgori do kraja, da zrak prenese glas, da zemlja da plod.

Žene više nitko ne uči kako se aktivno čeka.

LJUBAVI

Ljubavi, ovakvo je stanje:

pripremi se: u meni živi osam žena

ratnica, ratarica, djevojčica, majka, tkalja, vještica, plesačica, crna pantera

Prva zna što je bojište. Poginula je na njemu nebrojeno puta. Zna da treba učiniti sve i više od toga da do borbe ne dođe. Ako dođe, a doći će – treba biti oštar, brz i odlučan. Nikome ne treba nanositi više boli nego što je neizbježno. Nikome pokazati više sućuti od one koju imaš za samoga sebe. Poljubiti oba oka onima koji odlaze, ali samo ako se blagoslov primirja nečujno spusti među granje. Odbaciti svaku okrutnost – ona je igračka slabih.

Druga je ranjena. Sanja kako ruke uranja u vlažnu zemlju. Sanja isti san svake noći. U snu računa: kut pod kojim će dopirati svjetlo, dužinu sjene, nagib terena. Mjeri: kvalitetu tla, blizinu vode, jačinu vjetra. Plače svaki put kad se probudi i vidi: ničeg nema. Pokloni joj svu zemlju koju imaš. Ne traži ništa zauzvrat – samo tako ćeš dobiti najbogatiji urod.

Treća je prestrašena. Iščašeni je trokut kojeg su ugurali u teorem i rekli joj: tu stoj, vratit ćemo se. Ali nisu. Vječna djevojčica kojoj su odrezali kosu, polomili lutke, razbili joj bicikl. Zaštitnik nasilnik uselio u nju i zavladao svime. Vlada godinama, ne da ga se svrgnuti. Ratnica je s vremenom sve bolje štiti od svega vanjskog, ali iznutra on i dalje napada.

Četvrta voli bezuvjetno. Zna kako poraziti tiranina. Spušta svoju ruku na ruku ratnice. Govori joj: ne vadi nož iz korica. Ubiješ li ga, ubit ćeš i dijete koje je naselio. Pusti mene. Sjeda do najgorega – grli ga, kaže mu, voljen si. Znam tko je zasadio tvoju mržnju. Pusti me da je odnjegujem i preobrazim. On je odgurne. Želi je poniziti, izdati, ismijati. Opire se vodi koju mu otapa. Ali ona ipak prodire. Kaplje sporo, kao ledenjak, tisućama godina. Njezina bezgranična blagost porazit će ono što ne mogu vojske ratnica.

Peta je radnica. Ustaje u zoru: čeka je ozbiljan posao. Porubiti svijet, zašiti sve što se rasparalo, isplesti pokrivače. Ona je najsretnija od svih, njezin je um bistar, ruka staložena. Između ruke i uma kuca neumorno srce svijeta, potplaćeno i obespravljeno, svejedno radi. Ako ono stane, svijet će se ponovo rašiti, ruku će zahvatiti tremor, um će postati opsjednut. Mora nastaviti.

Šesta je čulo. Vidi što ti ne vidiš, čuje što ti ne čuješ – možeš je prognati, spaliti, nazvati ludom. Bolje bi bilo da to ne činiš: vratit će se razjarena i osvetoljubiva u obliku u kojem je nećeš prepoznati. Ona ti može zaliječiti rane, izoštriti vid, navesti svaku oluju da ti se najavi tjednima prije nego li stigne. Vjeruj njezinoj magiji i ona će djelovati.

Sedma je najgipkija od sviju. Uvija se kao zmija – i ti znaš i ona zna, želiš je i bojiš je se. Gleda te ravno u oči, doziva u vlažnu zemlju, mijenja kožu. Priznaj joj moć i ona će priznati tvoju. Pusti je da ti se ovije oko vrata, da ti klizne niz prsa, da te vodi u srce tame – nisi valjda povjerovao što o njoj pričaju oni koji su je pokušali kamenovati? Ti se neće oporaviti od otrova kojim je odgovorila. S rukom na udu i Meduzom pred očima strah će ih svake noći držati daleko od užitka.

Osma je noć bez mjesečine. Osvaja i zaposjeda, igra se i napada, mazna je i opasna. Ne možeš je prestati gledati, iako joj jedva razaznaješ obris. Treba joj puno prostora, visoka stabla, izazovi. Mnogo toga u vezi nje ostat će ti trajno nepoznato, divljina u kojoj ništa nećeš izgraditi, mjesto koje nećeš kultivirati, svetište bez ceremonije. Jedino pravo koje na nju imaš jest da budeš sretan što postoji.

BESMRTNOST

Muškarac koji snatri o besmrtnosti snatri o sebi – on ne može i ne zna kako voljeti ženu. On i žena koja ga neoprezno poželi žive na različitim ravnima – ona u sadašnjosti, on u budućnosti.

On želi biti slavan. Ne prepisuje u svoju bilježnicu rečenicu koju je prije dvjesto dvadeset i dvije godine zapisao Emil Kaufmann:

Ljudi nikada ne slave druge u srazmjeru s njihovim djelima. Slava je poput sjene koja je uvijek ili kraća ili dulja od predmeta samog.

– Zašto želiš biti slavan? Što ima u tome? Pravi nesrazmjer, čini mi se, nije u duljini sjene, već u unutarnjem i vanjskom životu slavnoga – ti ljudi žive u procijepu sami sa sobom.

On šuti i mota duhan. Mijenjam temu.

– Dorski muški, a jonski ženski kažeš?

– Da. Blondel je prvi počeo s time…

– A kompozitni?

– Što s njim?

– On je hermafrodit?

– Pa recimo da da, kombinacija jonskog i korintskog. Brunelleschi je taj red upotrijebio u Ospedale degli Innocenti.

Pogledam ga upitno.

– Bolnica nevinih. U Firenci.

– Kakva je to bolnica?

– Ma nije zapravo bolnica, nego sirotište.

Šutimo. Promatram oblake.

– Na početku su imali kao neku krstionicu u kojoj su ih ostavljali.

– Koga?

– Bebe.

– O bože.

– Poslije su je makli i na ulazu ugradili rotirajući kružni dio. Za lakšu dostavu, haha. I da se ne vidi dostavljače.

– Roditelje?

– Uglavnom, da.

Kad kaže riječ rotirajući nešto se dogodi u donjem dijelu mog trbuha, ali ne znam što. Nešto bude dostavljeno, bez da se zna tko je to, zašto i kako dostavio.