U jednom trenutku učinilo mi se da je nešto šušnulo u tami moje sobe – igra mjesečeve svjetlosti koja je dopirala kroz odškrinute rolete i sjenke na zidu uplašile su me. Sjedoh na krevet, snena, sva u strahu, pokrivši ramena dekom.

– Mama! Maaamaaa!

U trenu se stvorila pored mene.

– Mmmmm, što se dogodilo? Ružno si sanjala? – trljala je oči dlanovima. Bijah je, naime, probudila. Ponoć je davno prošla.

Mama sjede do mene i zagrli me.

– Mislim da nisam sanjala. Znaš, nešto je šuškalo, pucketalo, kao da čujem koračiće… A onda sam čula i neki tihi glasić. Čak je i opsovao… – rekla sam, privivši se uz nju.

– Glasić? Psovao? – upalila je noćnu svjetiljku koja se nalazila na ormariću pokraj moga kreveta i sumnjičavo me gledala.

– Nisi li sve to izmislila, samo da se opet uvučeš u tatin i moj krevet?

Imam šest godina. Puno, znam. Odnedavna spavam u svojoj sobi, u svom krevetu, sama. Hoću reći, sve donedavno spavala sam u maminoj i tatinoj sobi, između mame i tate, dok oni nisu rekli da sam već prevelika i da djevojčice moje dobi ne spavaju s mamom i tatom. Morala sam se složiti s time da sam velika, ali bilo mi je jako teško prihvatiti činjenicu da ću morati čitavu noć provesti sama u svojoj sobi. Doduše, soba je tik uz maminu i tatinu, vrata su otvorena čitave noći, ali ipak… Danas je treći dan otkako spavam sama.

– Onda? Da čujem…? – mama se razbudila i čekala odgovor. No ja doista nisam htjela ispasti mala beba (iako bih se rado šćućurila između mame i tate) i nisam namjeravala lagati s ciljem da se uvučem u spavaću sobu svojih roditelja. Stvarno, vjerujte, stvarno sam čula…

– Mamice, stvarno sam čula… Nisam htjela k vama, samo… Malo me je sada strah… – rekoh i uhvatih je za ruku. Sjedile smo na mom krevetu, s rukom u ruci. – Već sam bila zaspala, a onda… Prvo je nešto pucnulo pa kvrcnulo… To me probudilo. Naćulila sam uši, stisnula se pod dekicom i tiho, tiho disala. Onda je…

– Molim te, skrati priču, jako sam umorna, moram rano ustati i ići raditi. Nemam volje slušati tvoje maštarije – mama postaje ljuta. To nije dobro. Zašto ti odrasli uvijek misle da mi, mali, izmišljamo? Oni ni u što ne vjeruju! Što im se to dogodilo na putu odrastanja? Da bar nikad ne odrastem…

– Ništa, ništa. Možda sam ipak samo sanjala – rekla sam snuždeno.

– To sam i mislila – mama se nasmijala. – Lezi, ostavit ću ti upaljenu svjetiljku. Kasno je. I molim te, nemoj mi ubuduće to raditi. Ako ti se nešto stvarno dogodi, neću vjerovati. Mislit ću da me opet zoveš bez razloga, ne bi li me nagovorila da te pustim u naš krevet – poljubila me u čelo, pomilovala po kosi, navukla mi deku do brade, promrmljala “laku noć” i otišla spavati.

Svjetiljka je ostala upaljena, a moji su kapci pomalo počeli otkazivati poslušnost, premda sam se jako trudila držati oči otvorenima. Mic po mic, i – kapci su se zatvorili…

– Dovraga! Opet sam zapeo za kockicu! – začuh šapat.

Hop! – kapci su se otvorili. Širom. Zbunjeno i preplašeno, opet nastojeći ne disati glasno, naćulivši uši, osluškivala sam tišinu. Svjetiljka je svijetlila, a ja sam samo kružila očima po sobi, ne mičući se. Pogled mi zape za kockice na podu, u kutu sobe, koje nisam pospremila prije spavanja, obećavši mami da ću to učiniti sutra, kad završim dvorac koji sam danas počela graditi. Mislim da ih nisam pustila tako raštrkane… Dlanom sam ih skupila na hrpicu i tako ih ostavila. Sad su razbacane na sve strane.

Ležala sam na desnom boku, glave okrenute pisaćem stolu nasuprot kreveta, pokrivena gotovo do ušiju.

Odjednom mi je nešto skočilo na lijevo uho! Pomislila sam da je skakavac koji se preko dana uvukao u sobu kroz otvoren prozor i skrio, čekajući noć… Ali – skakavci ne govore! Protrnula sam. Učinih nagli pokret glavom ne bih li “skakavca” zbacila s ušne resice na koju se smjestio.

– Hej, hej! Spavaj! Ne ljuljaj me tako, past ću! – sad sam već stvarno bila jako uplašena. Dječji glasić, koji je maloprije šapatom opsovao zapevši za moju kockicu, sad je bio glasniji, jasniji – vrlo blizu. Pomislih: ako zazovem mamu, opet će se ljutiti i neće mi vjerovati. Nisam je zvala. Nisam se micala. Suze su mi stale kliziti niz lice, a u srce se uvukao neopisiv strah.

– Željka, pa ti plačeš… – nježno prozbori “skakavac” i dalje sjedeći na mom lijevom uhu.

Pa on zna kako se zovem!

– Ne boj se, neću ti ništa. Izvuci ruku ispod deke pa ću ti sjesti na dlan, da me vidiš.

Učinila sam kako je kazao, no suze nisu prestale teći, a tijelo drhtati od straha. Kako izvukoh ruku, tako se istog trena “skakavac” preseli na moj ispruženi dlan. Imala sam što vidjeti! Bio je to mali, sasvim mali dječak. Nije bio ništa veći od moga malog prsta.

– Da se konačno upoznamo! Ja sam Patuljak Pričuljak. Ne boj me se. Pa svake ti noći u posljednje tri godine sjedim na uhu!

Nisam mogla vjerovati! Strah je pomalo jenjavao. Pričuljak je sjedio na mom dlanu, odjeven u najobičnije traperice, žutu pamučnu majicu, obuven u žuto-plave tenisice, a na glavi je imao plavu šiltericu čiji je šilt bio okrenut naopačke. Bio je odjeven kao gotovo svaki drugi dječak kojeg poznajem. Nije mi bilo jasno gdje li je samo uspio nabaviti toliko sitnu odjeću!

Nekoliko trenutaka šutke sam ga promatrala, a potom upitala:

– Što si htio reći kad si kazao da mi sjediš na uhu svake noći?

Sjeo je, udobnije se smjestivši na mom dlanu i počeo:

– Svaki od nas, patuljaka Pričuljaka, ima svoje dijete. To znači da svake noći odlazi svom djetetu i, sjedeći mu na uhu dok spava, pripovijeda mu najljepše i najmaštovitije priče. Kad djeca navrše tri godine, dobiju svog patuljka. Ja sam tvoj. Svake noći, kad ti se kapci sklope i vir snova povede te u moj svijet, sjednem na resicu tvog uha i pripovijedam… Ujutro, kad se probudiš, misliš da si sanjala… To sam ti, zapravo, ja pričao priče – reče Pričuljak.

Potom je cupnuo, poskočio, na rame mi odskočio i zapjevao:

Iz Grada snova ja sam patuljak.

Svak’ ima ime – moje je: Pričuljak.

Svake se noći prikradam u sne,

djeci pripovijedam priče najljepše.

Kad se probude, misle da su snila.

Djeca i ne slute – u mom su svijetu bila!

Iz noći u noć

opet ću ti doć’

i sanjat ćeš samo lijepe sne,

a kad odrasteš

nestat će bajke,

zaboravit ćeš me.

– Kako bih te mogla zaboraviti?

– Vrlo lako: odrasteš i prestaneš vjerovati. Kao tvoja mama, na primjer. Znaš li da sam i k njoj dolazio kad je bila mala?

Nisam mogla vjerovati da je moja mama ikada i bila dijete! Tako je ozbiljna, zabrinuta i zaposlena… Nikad nema vremena… Kako li je onda imala vremena biti dijete? Čini mi se kao da je oduvijek bila odrasla…

– Kako to da te dosad nisam vidjela?

Snuždio se.

– Mi se ne smijemo pokazivati. Ako nas otkriju, djeca bi mogla roditeljima pričati o nama, jer djeca vjeruju u sve što vide. Tad bi nam odrasli zabranili dolaziti njihovoj djeci, jer oni ni u što previše ne vjeruju. Djecu bi proglasili lažljivcima, a nas protjerali iz dječjih snova. Mi bismo tad bili vrlo nesretni, jer i postojimo samo zbog jednog jedinog cilja: djeci djetinjstvo učiniti što ljepšim i maštovitijim, da ga se s radošću sjećaju jednoga dana kad odrastu i prestanu vjerovati…

– Što će se dogoditi ako te moja mama zatekne ovdje…?

– Ona me ne može vidjeti. Odrasli slabo vide i tu im nikakve naočale ne pomažu. Oni, jednostavno, imaju mali vidokrug. Djeca, za razliku od njih, vide puno, puno šire. Doduše, postoje odrasli koji nisu posve zaboravili. No njih smatraju malo "čudnima"… Znaš, to su oni odrasli koji "izmišljaju" priče i pjesme za djecu. Ostali odrasli smatraju ih neobičnima, zamjerajući im što nisu uspjeli sasvim odrasti i "prilagoditi" se.

– Ja te nikad neću zaboraviti – obećala sam, čvrsto vjerujući u to.

Ozario se.

– O, volio bih to! – ciknuo je sretno. – Kad bi doista bilo tako kako kažeš, mogla bi djeci pričati o nama, Pričuljcima… – zatim se pokunjio. – Ali… Misliš li da će ti itko vjerovati?

– Baš me briga! – rekla sam samouvjereno. – Vjerovat će mi djeca, zar ne? A to je najvažnije. I sâm si rekao da odrasli ni u što previše ne vjeruju.

– Mislit će da si čudna, nedorasla situacijama odraslih…

– Nije važno. Ne želim, kad odrastem, biti poput moje mame. Želim i dalje gledati plavo sunce, trčati livadom kroz crvenu travu, ljuljati se na luku Mjeseca… Moja mama kaže da je sunce žuto, trava zelena, a Mjesec udaljen nekoliko milijuna svjetlosnih godina. Kaže da govorim nemoguće stvari. To je strašno, ona je pravi odrasli…

– Da, to je strašno…

– Misliš li da ću uspjeti posve ne odrasti?

– Držat ću ti palčeve – obeća. – Sad lezi, snivaj, ja ću se uvući u tvoj san i izjutra ćeš znati još puno, puno toga… Ne samo da sunce nije uvijek i iznimno žuto, nego more može govoriti, vjetar pjevati i zaljubljivati se, a u koraljnoj kućici žive male vile i vilenjaci… Spavaj sad, Željkice. Laka ti noć! – poljubio me u ušnu resicu.

– Laku noć – odgovorih. Ni ne primijetih kako se kapci spuštaju, a ja tonem u san…

x x x

Imam puno godina: četrdeset i tri. Odrasla sam. Postala sam – mama. Moja mi dječica svakog jutra pripovijedaju gdje su sve noću lutala i što su sve neobično vidjela i doživjela… Tad se smješkam. Vjerujem im.

Nikad nisam zaboravila Patuljka Pričuljka.