(Iz knjige O zaboravu, prvi dio “Ljubavni zaborav”)

Oni nemaju pravi posao. Oni ne zarađuju dovoljno da bi trošili u trgovačkim centrima.

Za svijet, oni su prolaznici. On svira u rock bendu, ona piše poeziju.

Za društvo, oni su smetnja. On voli prirodu i šetnje. Ona se boji mikroba. I prirode.

Za svijet, oni su neprilika. Njihov je posao biti. Njihov je teret imati.

Ona tetovažama pokazuje Bogu gdje se nalazi. On svira o svijetu koji je vani. 

Ona namjerno zaboravlja. On ju podsjeća na zaborav. I na sebe.

Oni vole svoje mačke, Atilu, Mijaua, Žutog i Matildu. Mačke vole njih. (Bar o tome mijauču.)

Za društvo, oni su teškoća. Burden. Difficulté. Khó Khăn. Δύσκολος. (Zajebi jezik koji svoju grešku nema!)

Ona tvrdi da ih je Neil Young spojio. On negira postojanje zlatnoga srca uopće. Ona priznaje da je to izmislila kako bi imali svoju pjesmu.

On joj je poklonio Kinga. I Cavea. Ona mu je poklonila Ficina i uzela ga natrag.

Zajedno su kupili Sabata. I pretvarali se da su slijepi.

Ona je tužna. On je tu za nju.

Za društvo, oni su nisu dovoljno dobri. Za mačke, oni su sve u svemu.

Ona piše o ljubavi općenito. On joj se smije na općenito.

Ona ga naziva mužem. On joj uzvraća rifom do onkraja i beskraja (baš kao u 3D crtiću kojega su pretplatili). 

Ne, oni nisu Lou i Laurie. Oni su Marin i Kristina.

Za svijet, prolaznost. Za sebe, svijet.