Mario se dignuo iz kreveta i protegnuo ispred ogledala. Cijela soba imala je karakterističan miris spavanja pomiješan s alkoholnim isparavanjima od protekle večeri. Činilo mu se da će biti dobro, no gotovo mu je istoga trenutka pozlilo pa je otrčao u kupaonicu povraćati. Ponovno se pogledao u ogledalo. U proteklih nekoliko mjeseci koliko je prošlo od njegova samoiniciranoga egzila, kako je on to nazivao, mnogo se toga na njemu promijenilo. Imao je tetovažu na lijevoj podlaktici. Na njoj je stiliziranim slovima pisalo „Never More“ kao podsjetnik na vezu koju je pokušao oplakati. Mario nije znao da je njegova tetovaža napisana pogrešno. Možda bi to već bio i shvatio da mu nije bilo potpuno svejedno za takve stvari. Iz kuće je izlazio samo navečer i to kako bi obavio kupovinu, potom bi se vratio doma i nazvao nekoga od prijatelja. Budući da je većina njegovih prijatelja radila u brodogradilištu i aktivno se opijala gotovo svakodnevno, imao je zahvalno društvo za opijanje. Kod kuće nikada nije držao alkohol jer je znao da bi onda pio cijelo vrijeme. Pa ipak, njegova sitna građa i neuredan život počeli su pokazivati posljedice: jetra ga je ponekad boljela, želudac gotovo svakodnevno, a glava ako bi pio pivo prethodne večeri. Povraćao bi gotovo svaki put kad bi se probudio mamuran. Pustio je bradu, sviđalo mu se da liči na pravoslavnoga popa i da tako svijetu pokazuje svoju tugu. Dobio je mali trbuh, oči su mu izgledale umorno i imao je podočnjake. Zajednički automobil kojega su kupili on i njegova bivša djevojka (kojoj se nije usudio spomenuti ime čak ni u mislima) pripao je njemu, no previše ga je podsjećao na nju pa ga je jedne večeri namjerno razbio i odveo na otpad.

Kasnije je zamalo plakao za njim. Najčešće, ipak, nije mogao plakati, i to mu je prilično smetalo. Želio je plakati. Nije mu uspijevalo. Umjesto tuge, osjećao je totalnu prazninu, kao da je cijela njegova unutrašnjost umrla i ostala je samo ljuštura, kao kada izgori kuća. Nije mrzio sam sebe i nije si predbacivao gotovo ništa. Ponekad. Prošla je, naime,  godina dana i pokušavao je krenuti dalje, stvoriti sebe kao pojedinca koji nije u vezi i koji vezu ne traži. Uspijevao je u tome. Uspijevao je u mnogo toga. Ipak, osjećao se užasno. Ništa ga nije veselilo. Zbog toga je odlučio prekinuti kontakte s ljudima koji su ga podsjećali na bivšu dragu (a to su bili gotovo svi), prodati stan i odseliti se u drugi grad. Dotad je živio u velikom gradu uz rijeku, i sam pogled na nasip kojim bi šetali parovi mogao je od njega načiniti najbjednije biće koje je mogao zamisliti. Tako je jednoga jutra sjeo na vlak i otputovao u učmali lučki grad na moru kojega je odabrao za svoju novu rezidenciju. Nije mu bio problem obnoviti i razviti odnose s bivšim kolegama s fakulteta koji su živjeli tamo, no oni nisu dovoljno pili. Zato se javio jednom starom prijatelju koji je radio u brodogradilištu a ovaj ga je upoznao sa svojim društvom.

Tako je krenulo. Uhvatio bi sam sebe kako sjedi potpuno pijan ljuljajući se amo-tamo od stola i okružen ljudima koje je površno poznavao, i tad bi se u njegovoj glavi pokrenuo uvijek isti tok misli. Što ja ovdje radim, jebote? Ko su ovi ljudi, uopće ih ne kužim o čemu pričaju. Onaj tamo je Pero, njega znam otprije, al baš me i ne doživljava. Onaj crni preko puta je Amir ili Damir ili Almir... Ne znam. Nebitan čovjek. Znam da radi na dizalici i radi od toga atomsku fiziku. Jebote, ja sam spizdio ovamo, nemam pojma šta da radim, samo idem uokolo i klošarim se ko kad sam bio na faksu. Aj dođi više, mala. Pogledom bi tražio konobaricu okrećući glavu u svim smjerovima i zureći u nju sve dok ga ne bi primijetila i došla do stola. Aj bar me neko vidi. A dobra je mala, trebalo bi ju... Njegove misli bile su uvijek gotovo iste i kretale su se oko bazičnih poriva. Hrana. Cuga. Društvo. Seks. Pišanje. Jeboteštojaradimovdje. Jedne večeri je po običaju izašao iz stana i krenuo prema stadionu pored kojega je bio kafić u kojega bi redovito dolazilo njegovo društvo. Sve je bilo toliko uvježbano da se nije ni trebalo dogovarati: onaj tko bi došao prvi naručio bi pivo ili gemišt i gledao u more dok ne bi došli ostali. Za nekoliko sati svi bi bili pijani a on bi vodio unutarnji monolog dosadan kao govori političara.

Ipak, večeras je bilo drugačije. Netko mu je odgovorio.

Dosadilo mi je ovdje, mislim da ću mijenjati ekipu. Ovi moji s faksa bar manje piju i pričaju o donekle pametnim stvarima. Jedino što dovlače cure u društvo a to me živcira.

– To je zato jer ti fali žena.

Otrijeznio se gotovo iste sekunde i pogledao oko sebe. Tko je to bio? Ljudi oko njega bili su raspoređeni u parove i međusobno pričali. Nije mogao shvatiti od koga je čuo tu rečenicu koja mu se savršeno nadovezala na misli. Svašta! Neću nikog niš pitati, ispalo bi da ih slušam. Kakva žena, jebote?...

– Znaš ti kakva, i koja.

Jebote!!!

Sad je bio siguran da mu nije doletio dio nečijega razgovora, bilo je previše glasno i previše blizu. Skoro kao da je u njegovoj glavi. Njegov unutarnji monolog se zaustavio. Počeo se tresti od uzbuđenja. Duboko je udahnuo i izdahnuo. Bivša, i nije mi bila žena nego cura, nismo bili vjenčani.

 – Svejedno ti fali. Zato i radiš to što radiš...

Ali ja ne radim ništa. 

– Upravo tako.

Ljudi oko njega počeli su vaditi novčanike i zbrajati račune, pa je i on izvadio svoj novčanik koji mu je pao na pod, podignuo ga, platio svoj dio, pozdravio jednim pokretom ruke i otišao. Putem do kuće recitirao je u sebi neki marš kojega je valjda zapamtio u vojsci, zatim je brojao korake a onda je krenuo fućkati mada je bilo dva ujutro i nikad to nije radio. Sve samo da ne krenu povezane misli, a s njima i nepoznati sugovornik. Ili sugovornica. Puštao je muziku i čitao članke na internetu do kasno u noć, sve dok nije bio siguran da će zaspati prije nego krene razmišljati.

Drugo jutro počelo je kao i svako dotada. Zijevnuo je i protegnuo se, nekoliko trenutaka zurio u strop i odlučio ustati. Nije se odmah sjetio prethodne večeri.

E pa dobar ti dan, uvijek isto sranje. Ubija me ova rutina.

– Ne ubija te rutina nego spoznaja. Sam sebe ubijaš.

Fak, evo toga opet. Ne ubijam se nego pokušavam ostati živ.

– Ti si svoje proživio. Imao si sređen život, bio si zadovoljan, ona je bila s tobom. Sad si star, sam, latentni alkoholičar koji se jedino može nadati da će umrijeti brzo.

Mario se spustio na kauč i krenuo plakati. Prvi put nakon dvije godine. Pa zašto me još i ti maltretiraš? Zašto me ne ostaviš na miru, zašto ne odjebeš ko i svi drugi??

– Ja ti samo govorim stvari koje i sam znaš. Ustvari, ja ni ne postojim, ti već znaš odgovore na sva svoja pitanja. Nije li TO najbolji znak da...

Bilo je 11 sati i 38 minuta. Na ulici se čuo tresak, zatim paljenje alarma na automobilu pa vriska i zapomaganje.

On više nije progovorio ni riječi.