Kvasina je za sebe volio govoriti da je pionir ambijentalnog techna u gradu gdje je živio. Istini za volju, dečko je sredinom 90-ih objavio jedan takav album za čije je potrebe osnovao svoju vlastitu nezavisnu izdavačku kuću, da bi nakon toga imao još jedan strogo ambijentalni album i par nastupa uživo, ali praktički od te slavne sredine 90-ih naovamo nije više napravio ništa.

Ali ne daj tog zla da ga neko iole normalan upita:

- Pa dobro, majstore, jel ti šta radiš novo? jesi li šta novo napravio u zadnjih 15 godina??

Jer Kvasina je upravo volio ubrajat u novije uspjehe nastupe na raznim profinjenim festivalima. Festivali profinjene umjetnosti. Mnoštvo profinjenih individualaca imalo je tu i takvu priliku ga poslušat kako je on nešto novo skladao i rijetkim ušima ponudio da čuju.

On nije volio da ga ljudi smatraju jebivjetrom i niškoristi. On se trudio ljudima dat do znanja da i dalje radi, samo u totalnom undergroundu i daleko od ikoga tko bi to mogao načut, a di još i poslušat. Tako bi on godinama kupovao sintisajzere da bi si jednom sastavio idealan studio iz kojeg bi izašla muzika koja bi izvrnula cijeli naš koncept muzike kakve znamo naopačke. Fino bi postavljao sintisajzere na stalke da stoje jedan iznad drugog i posjetitelju njegovog stana bi izgledalo da tu operira pravi mozak. Nešto ko ludi znanstvenik u laboratoriju. Kao „ja tu radim nešto cijelo vrijeme i ovo ono“. „Surađujem s jednim bubnjarom, on će mi snimiti ritam pa će to bit drum'n'bass spika“.

Međutoa, malo ljudi je znalo da nijedan od tih sintisajzera nije uopće radio. Sintevi su jednostavno odapeli od nerada. Na priključak u struju bi reagirali lampicama i štatijaznamvećčime al na pritisak tipki ne bi se čulo ništa. Unatoč tome, Kvasina je i dalje sebe smatrao izvođačem u pogonu. I dalje je bio pionir i doajen. To mu nitko nije mogao oduzet. Doduše, nije bio pionir scene. On je bio scena. Ma di će on toliki osobenjak bit samo dio scene. I to scene koja ga nikad nije niti priznala kako spada.

Koliko god da su mu sintisajzeri bili samo skupljači prašine a njegova karijera težila fikciji, Kvasina je u jednom aspektu ipak ostao aktivan. Intenzivno je volio googlat svoje ime.

I tako on pri jednom svom rutinskom googlanju otkri da je neki tamo tip po imenu Zabat odlučio podijeliti sa znatiželjnom ekipom neki stari rijetki muzički kuriozitet kojeg je radio neki nepoznati producent koji je eto bio iz istog grada. Sasma slučajno taj je nepoznati producent bio Kvasina.

Na prvo zaprepaštenje ipak Kvasina odluči poslati Zabatu prijeteći e-mail, jer je odmah shvatio da tog tipa ustvari i poznaje. Pa mu tako napiše:

Molio bih te da izbrišeš linkove za moje stvari koje si stavio na skidanje. Povrh toga još si i krivo napisao ime izvođača jer si uz moje dodao i ime osobe koja je samo navedena imenom da je sudjelovala u produkciji a zapravo nije imala veze s tim. Ukoliko ne izbrišeš to što si stavio moj idući mail bit će sudska tužba za povredu autorskih prava.

Kvasina je uistinu držao do autorskih prava.

Međutoa, opet je malo ljudi znalo da Kvasina u svojoj kućnoj muzičkoj kolekciji ima izrazito malo originalnih CD-ova i da se njegova ekstenzivna zbirka sastoji isključivo od onih prženih. A baš je Zabat slučajno bio jedan od tih rijetkih koji je to znao.

Zabat mu nije ostao dužan odgovora, tim više šta mu je skočio tlak kad je vidio riječ „povrh“, pa mu pošalje natrag upit:

A dobro, de mi reci što sad kad ti Future Sound Of London bane doma i traži svoju oriđiđi diskografiju? Šta'š im onda pokazat? Njihove najuspješnije albume pod nazivom Verbatim i Traxdata? A?

Kvasina je pročitao novu poruku i malo se zamislio. Pogledao je u desno prema zidu kojeg je od poda do dobrih 2 metra iznad prekrivala velika stelaža puna prozirnih plastičnih CD kutija koje su se presijavale što na dnevnom svijetlu što u odsjaju astalne lampe. Donja vilica se počela lagano spuštat iz uobičajenog položaja. Kvasina je čak osjetio da je, ako se njega pita, nešto vilica postala i prelagana.

Htjeo se počešat po bradi ali je donja vilica kao izdužena ladica prešla preko njegove ruke i spustila se do podlaktice. Otuda je praktički otekla dalje prema podu. Brada se u tom stadiju jedva raspoznavala sve dok je nije prekrila tekuća donja usnica.

Kvasina se prenerazio od naglog udara straha i počeo se panično trest i izuzetno plitko disat. Još ga je više uspaničila činjenica da kad mu je donja vilica htjela podrhtit nije mogla više pošteno ni podrhtavat ni niš.

Ustao je sa stolice i potrčao u kupaonicu pred ogledalo. Dodatni problem u odrazu je stvarao sfumato nad cijelom desnom stranom lica, uopće se nisu dale naslutiti oštre konture glave.

- Jebote izgledam ko akvarel – bilo je sve što je uspio zaključiti tog momenta.

Sfumato se širio glavom i počeo je zahvaćat vrat, prsa, a vjerojatno i dalje što za odraz u ogledalu i nije tako bitno. Zadnja spoznaja koja je Kvasini prošla umom tog dana je bila ta da se osjeća rastavljajuće. I stvarno, svjedočio je promjeni agregatnog stanja.

Kvasina je od onda nestao iz kolektivne ljudske svijesti, a njegov muzički opus evaporirao uslijed djelovanja atmosferalija.

A cijeli jedan niz godina kasnije, potpuno nesvjestan svih ovih događaja, jedan producent u uzlaznoj putanji po imesnu Kajsija se je grčevito napinjao da proizvede veliki hit. Iako je proveo dosta vremena grijući stolicu a čak je i pokoju noć zaboravio otić spavat, na kraju je digao ruke od ćorava posla i srećom prestao se baviti muzikom.