Istražujem sve oblike nježnosti

kojima si me noćas ostavila.

Sjećam se nekih neizgovorenih dodira

koji mi nedostaju na površini

uronjenoj u tebe, Ljubavi.

Sjena tvojeg odsustva teško mi pada

nakon obilnog večernjeg druženja.

Razmišljam o propustima

koje nastojim naknadno pokrpati riječima izdaleka.

Razmak između nas, nevidljiv pod prstima,

uzima prašinu iz svemira, čineći je običnom

kroz taloženja naših utisaka svakodnevnog življenja.

Borim se protiv te dosadne prljavštine,

suprotstavljajući joj bijeli pokrivač iz snježnih oblaka.

Njime posipam krovove, travu i zidove,

otvorena polja, drveće; vjetrove i sporedne prolaze.

A ti mi onda odjednom veliš:

“Ma dosta mi je već tega snega!

Kad ćemo već jedanput na more?!”

8. 3. 2018.